|
|
U starosti posle teške bolesti odlučio sam se da ću moje pričice, svih deset, što sam od naše bunjevštine međuvrimenom sakupio i nisam publicirao, da ću ih pripremiti za jednu - meni poslidnju knjigu - pod naslovom: „PRIČE SA BUNJEVAČKI' SALAŠA."
Čitatelji cigurno će pitati, zašto sam se tek sad latio da napišem ovu knjigu na moji maternji jeziku na mojoj bunjevačkoj ikavici.
Na to odgovaram, da sam to mogo uradit i dobrim ranije jel moji doživljaji iz ditinjstva, ko čavoljsko narodno blago već opisano je bilo, al dijalekat nadležni organi nisu pomagali. A sad su me dobri ljudi nagovorili i podržali, osobito mjesna hrvatska samouprava i njev pridsidnik, da ponovo pišem kako sam i počo pisat, na maternjim jeziku, jel ga nisam zaboravio.
Mogu i to pitat, pa kako je to napisano?
Pa, jezikom mojeg roda, moji didova, baka i moji roditelja... Jezikom, onim salašarskim, poslendanskim, milozvučnom bunjevačkom ikavicom. Članovi čavoljske obitelji jezikom našim maternjim divane, pišu, pivaju (brez gramatike), sanjaju (pod uticajom obližnjeg mađarskog i srpskog govora). Naš ovdašnji govor je živ govor! Mjesni bunjevački govor ikavski divan ima naglasak ko u književnom jeziku, pripada grani hrvatske književnosti u dijaspori, poznat u Mađarskoj, Hrvatskoj i Srbiji.
Pisanje na dijalektu svjedočanstvo je o tom, di je poniko ikavski govor, podsićajući nas na cilokupnost hrvatski dijalekata i nastavak književnog jezika. Držim opravdanim moj rad, pošto i naš „Hrvatski glasnik" to piše, da i „U Mađarskoj se čuva i njeguje bunjevačka ikavica..." A baš ovi dana sam čito isto u glasniku nam, da se pojavio posebnom dijalektom posebni „kajkavski rečnik", zavridili su. Čestitam njim!
Sanja Vulić piše: „Te autohtoni mjesni govori - oblikuju skupinu mjesnih govora - koji temeljno pripadaju štokavskomu poddijalektu novog štokavsog ikavskog dijalekta. Svaki mjesni govor je poseban konkretni sustav u jeziku." („Vitezovi hrvatskog jezika u Bačkoj" Subotica 2009.) „U Bačkoj se ikavica duže zadržavala, s tim, da se u književnim djelima i tiskanim tekstovima mogu naći i poneke mjesne dijalektalne osobine."
Štovani Čitatelji!
DA SE NE ZABORAVI!
„Malo ima naroda u Europi, koje je povijesna sudbina toliko povezala kao Mađare i Hrvate kroz 1100 godina, od dolaska Mađara u Karpatsku dolinu, pa sve do naših dana. U doba Arpadovića nastali su dobrosusjedski i rodbinski odnosi. Danas, kada su i Hrvatska i Mađarska stekle samostalnost, nekadašnje suprotnosti iz 19. solječa definitivno pripadaju prošlosti. Osim svakodnevne konkretne gospodarske i političke suradnje, za oba naroda u interesu dobrosusjedskih odnosa, važno je da se međusobno bolje upoznaju, da se oslobode predrasuda iz prošlog stoljeća i uz pomoć kulturnih dodira poruše sve što ih razdvaja. Jedino na taj način mogu biti i Mađari i Hrvati punopravnim članovima zajednice slobodnih europskih naroda. Hrvatska nacionalna manjina u Mađarskoj i Mađarska u Hrvatskoj jedinstveni su primjer u današnjem svijetu, kako manjine mogu biti bogatstvo i mostovi suradnje između dviju zemlje i dviju naroda." (Đuro Sarošac: Tisućgodišnje veze Hrvata i Mađara - Ezerszázéves horvát-magyar kapcsolatok. Zagreb. 1999.)
Ova knjiga će omogućit da nas bolje upoznaju Mađari i pripadnici ostali manjina s kojima zajedno živimo, te u nastavi pomagat našim nastavnicima i učenicima. Nadam se, da će i moja knjiga isto tako pomagat ostale manjine s kojima zajedno živimo. I ja želim više ispričat o bunjevačkom načinu života, kako bi bolje upoznali našu bogatu ravničarsku dušu i vridnu kulturnu baštinu. Ona se ne mož dobro upoznat samo priko blistave svilene nošnje i zveketa mamuza i čuvenog bunjevačkog kola, a po tome smo je i najviše poznavali. Željan sam boljeg i dubljeg upoznavanja. Bunjevački Hrvati ne tribaju dokazivat da su Hrvati - hrvatskom narodu da su među drugima jedna etnička grana, grupa. „Naša j' grana mala ali fina!" Ne možmo ponavljat ono o čemu su naši velikani već davno prija nas, prija više sto godina prozborili. Kad igdi napišem tu rič „Bunjevac" onda o tom mislim, da je „Hrvatski Bunjevac" i ako to ne napišem uvik u napisima o Bunjevcima. Ime Bunjevac postalo je sinonimom za hrvatstvo, a hrvatsko ime zaminjuje se i za bunjevštinu. Volim što sam Bunjevac. Mislim da sam osto to što sam.
Volim i našu lipu, milozvučnu i raspisanu ikavicu. Mislim za sada najbolja i najlipča varijanta bunjevačkog književnog jezika. Pisanje na dijalektu svidočanstvo su o tom di je poniko ikavski govor, podsićajući nas na cilokupnost hrvatskih dijalekata i nastanka književnog jezika.
„Bunjevci su hrvatska skupina koja obitava na području sjeverne i sjevernozapadne Bačke u Vojvodini. U Mađarskoj većinom dilom uz riku Dunav u gradu Baji i širokoj okolici. Bunjevci su naseljavali Bačku i Podunavlje u više valova tijekom 17. stoleća. Prostor je postao multietnički. U takvom etničkom mozaiku osebujno tradicijsko kulturno blago Bunjevaca naslideno iz njihove pradomovine... sačuvalo se, oblikovalo i razdvojilo u skladu s uvjetima života u novoj kulturnoj sredini." (Milana Carnelić: Iz baštine bačkih Hrvata Bunjevaca. Etnografski Muzej u Zagrebu 1998.)
„Došavši u ovu plodnu panonsku ravnicu Bunjevci su svoj život radili između motike i puške. Krčili su i obrađivali zemlju, a ratovali, da bi zaštitili svoju imovinu, ali i na frontovima za tuđe interese. Osnivanje Vojne krajine đonilo je Bunjevcima određena prava i beneficije, koje je opet ta ista vlast često kršila, el jednostavno ukidala. Sve do polovine 19. vika Bunjevcima je na novim područjima bilo zdravo teško. Stalna ratovanja, dizanja ustanka, a mučili su ji i visoki porezi. Nije ji mimoišla ni kuga koja je u to vrime harala, a nuz nju je išla i velika suša. Sva ta teška vrimena Bunjevci su pribrodili uz pomoć svoje vire, upornosti i običaja. Spisali su svoje običaje." (Suzana Kujundžić-Ostojić: Bunjevački običaji kroz literaturu i narodna sićanja kraj 19. i 20. vik Severne Bačke.- Subotica. 2005. / Publikacija se sastoji od sedam zasebni dilova.)
U zadnjim godinama mi Bunjevci u Bajskom trokutu, toj našoj postojbini najviše možmo bit zafalni kazališnim predstavama kao o prošlosti prelima. Brojčano je nas sve manje i nacionalna svijest slabi. Divan međ sobom i obitelji sve manje divane maternji jezik. Odgvornost je na svima nama, pripadnicima hrvatske zajednice. Identitet je i osjećaj pripadnosti koji nas obvezuje prošlim, ali i budućim naraštajima. Sve može ako ima sloge i ako ima zajedništva. Imamo zakona XXXVIII. iz 1993. g. Koja deklarira prava nacionalni i etnički manjina. Utemeljene su hrvatske manjinske samouprave, uči se maternji jezik, da se čuva i njeguje bunjevačka ikavica, tradicije, običaji i narodna nošnja.
Također želim pokazat, da pripadamo matičnom hrvatskom narodu. Danas, osim svakodnevne konkretne gospodarske i političke suradnje, za oba naroda u interesu dobrosusjedski odnosa važno je da se međ sobom bolje upoznaju.
Mi Hrvati, koji živimo u Mađarskoj, većinama podjednako znamo i mađarski i hrvatski -materinski-, koji je, naravno, bliže srcu. Ta jezik nije samo sredstvo komunikacije, jezik su misli, osićaji, potrebe, dio osobnosti svakog čovika. Svoj materinski jezik zaboravit znači izgubit se i iskorenjeniti od svoga naroda, jer je jezik najsigurnija identifikacija nacije.
„Hrvatski je interes da se čuva hrvatska kultura i identitet u svim onima zemljama gdje postoji hrvatska manjina. Jasno je da je hrvatski identitet nešto što je na neki način nedjeljivo. Naravno, netko može biti Bunjevac." (...) - Ivo Josipovič predsednik R H-ske-. (Hrvatski glasnik 25. ožujka 2010. 7 str.)
Svi smo mi Bunjevci Hrvati, koji imamo zajedničke korijene, to jest, mi smo sve isto biće, isto to hrvatsko srce kuca u Čavolju, u Travniku, na otoku Hvaru... Moramo biti svisni, da smo dio toga hrvatskog korpusa, hrvatskog naroda, digod bili. Svi jedna duša, jedno veliko hrvatsko srce, koje treba da kuca i kucat će. Ne bojim se, da će bit tako velika asimilacija i da ćemo mi tek tako izumriti kao narod i kao jedna šačica na kugli zemaljskoj. Istina je da nas nema puno, međutim, ako je sve kako triba, ako se volimo i ljubav postoji, mislim, da će Hrvati opstati ma digod bili, ma u kojem dilu Mađarske. I ako su građani te države, uvik će biti pripadnici hrvatskog naroda.
Današnji rezultati i velike mogućnosti govore već za sebe. U svim našim postupcima i mislima, o našem postojanju i izražavanju naših misli - naš materinski jezik je prisutan. On je naše obilježje. Bez njega ne bismo bili ono što jesmo. S njime započinjemo svoj životni put, a i poslidnje naše riči su materinske. Sve je to izraženo, kazano na našim lipim materinskom jeziku, kao stoje ijedan od naših pisnika napiso:
Svaki čovik, koji je doživio izvesnu starost a i obnašo je neku javnu funkciju, a proveo život u ovom selu, odnosno zemlji, taj ima prošlost svoju. To je moj rodni kraj. za mene raj. Tu mi prođe život moj. Ako je čovik i napisao poništo, toga se mora i primiti! Uvik sam imo posebnost posmatrati sebe izvan, a to je u raznim životnim prilikama značilo pridnost. Uredak šta držite u ruki, „10 divani", svaka je zasebno pisana. Red seljačkog života u jednom selu, „divani"! Sažetak je na mađarskim. Zdravo sam srican, što će se izdat ova knjiga -- mislim meni poslidnja - na ikavici. I ovim putem s ljubavlju mislim zafaliti na nesebičnoj pomoći mojoj pokojnoj supruzi, razmišljanje o lancu života. Jedno drugom sve smo znali, a sad je prošlo, sve se jadi, tako je moralo bit.
Teme i sadržaj ove knjige, koja će starije podsitit na prošlost, a mladima bit nauk što su sve naši Bunjevci znali i radili. Nadam se, još će se naći mladi, koji će raspiriti žar zapretan pod pepelom! Sokaci su osvitljeni. al je skoro svaka kuća zamračena, tu i tamo kogod svrati da se siti ditinjstva, mladosti, noseći u sebi lipotu i tišinu koju samo u rodbinskoj staroj kući mož doživit, sigra u pisku se ne mož zaboravit.
Ove stranice su iz bunjevačke grane bačkih ravnica.
Moj rad sam namjerno ukrašavo fotografijama „ANNO"... Sve fotografije pridložite su iz svoje zbirke koje nas vraćaju u prošlost. Neke sam od prijeteljski obitelji sakupio ili uzajmio. I ovim putem se zafaljujem svima koji su mi pomogli. Te sakupljane fotografije su značajni izvor mojeg rodnog sela i obitelji Bunjevcima. Zauzele su značajno misto uramljene u kućama u čistoj sobi bunjevačkih obitelji, u novo vrime i u foto-albumima. Tako su čuvane i sačuvane! Sve to činim sa svrhom:
I sad moram pozvat pažnju na još jednu važnu knjigu koju sam - posli rukopisa moje knjige - dobio u ruke da čitam. Te knjige rukopis je još pod ratom (1941.), dr. MATIJA EVETOV1Ć (1894-1972) napisao pod naslovom „Kulturna povijest bunjevačkih i šokačkih Hrvata", koja je posli toliko godina 2010. godine stigla da se štampa u Subotici. Čiji je nakladnik: NIU Hrvatska riječ - urednik je MILOVAN MIKOVIC.
U uvodnoj riči sam autor piše o dilu: „U ovoj je knjizi prikazano sve što se odnosi na ove mlade i svježe grane snažnoga i zdravoga hrvatskog stabla." ... „Napisao sam ga iz ljubavi prema svome rodu." Taj značajni rad o Hrvatima u Podunavlju šteta što dosad nismo mogli čitati!
Ovom prilikom zafaljujem svima onima sponzorima, koji su to odlučili, koji su pomogli štampanje. Želja mi je da ova knjiga bude spomenik nestalnom vrimenu. To su naši biseri kroz prošlost na ikavici ričim i načinom na čavoljskim dijalektu, kako su divanili moji roditelji, moji didovi i majkice.
A uza sve to, ako je neko pratio sve ono što se oko njega zbivalo i sve to približio sa željom da nešto i ostavi u amanet mlađem naraštaju, triba da snosi i odgovornost kako za dobre učinke, tako i za promašaje. Jer za života svega toga se može naći. Šezdeset godina rada ubraja se kao ubiranje plodova, kao sumiranje postignutih rezultata, no preostaje li još snage i volje da čovik još neka zrnca plodova raspe iz priostalog „klasja", obično osića olakšicu i noviji naboj i želju govoreći samom sebi: Ta valjda još mogu?! Tražim moći i snage, ono preostalog nadahnuća me tira, goni! Osićam da sam još uvik dužan, dužan samom sebi, svojoj najbližoj okolici, svom narodu.
U mojim mislima se svagda prepliće socijalna nit protkana dahom lojalnosti. Moje uspomene nose u sebi divno i šaroliko putovanje kroz životni vremeplov.
Već ko mlad učitelj sam u đacima neumorno budio ljubav prema radu i redu, poticao ih na stalnu društvenu aktivnost i zalaganje za unapređenje zajednice, rodnog sela. Uvik sam bio živo zainteresiran za sudbinu svojih seljana, a pogotovu svojih đaka. Svoje seljane, u prvom redu kolege i đake, poveo sam u „traganje za izgubljenim vrimenom", kako bi bilježenjem seoske kronike spasili od zaborava događaje i ljudska dila vridna pamćenja.
Okupiranost od ljubavi prema užem zavičaju prisutna je u meni svakog trenutka. Zato nije čudo, što se sićam na lipe stihove Mande Klaić, koja u pismi pod naslovom „U mom kraju..." piše ovako:
Bolesti i biti star povezuje se onim - biti bolestan. Svačja će svića jedared dogorit! Čovik ositi daje slabiji, umorniji, da više nije za neke napore koje je u mlađoj dobi s lakoćom mogo podnit. Starost je i lipa i podnošnjija kad dolazu najbliži i dilu ljubav. Zafalan sam za sve što je meni ovo selo, ovi ljudi, obitelji, a što su suseljani pomogli u svako vrime, ne samo na čavoljskim, salaškim divanima iz kojeg se ta knjiga rodila... FALA SVAKOM ko je to pomogo da se ostvari... Neka vrime izbriše sićanja, ako sam nekog uvridio.
Za života uvik sam osićao, fala Bogu, sposobnost snalažljivosti, kako bi i u kritičkim situcijama našao onaj najbolji put. Baš me je to i poslužio da sve preprike prebrodim i mimoiđem. Ova moja knjiga, bez cilovitosti zahtiva, bila bi naminjena mlađem naraštaju, pa i ljudima starijeg naraštaja, nebi li našli neka iskustva i pouke.
Istodobno želim podilit moje životne uspihe i radosti sa čitateljima. U mislima su mi svrstani biseri nakita simbolički prikazani u obliku dva spojena srca poput jednog putokaza koji vode srići. Mojoj životnoj srići pridhodila ja uzajamna ljubav mojeg životnog suputnika, koja ljubav me je uvik krepila i držala u snazi i nadi.
Ljudi se sastaju i rastaju, a na kraju svaki ostaje sam!
Autor
A szerző bevezetőjében indokolja, hogy kéziratát miért bunyevác dialektusban, anyanyel vén írta, lokális „ikávicávar-„ikáv" nyelvjárásban. A bunyevác a horvát nép egyik sarja, etnikuma. A szerző születésétől kezdve ezt a nyelvet sajátította el, elemistaként ezt tanulta. Felnőtt korában a személyi kultusz éveitől hosszú időn át a hivatalos politika egységesen a „délszláv" gyűjtőnévvel helyettesítette, az iskolai órarendben is ugyanígy, helytelenül. A népszámlálásnál is elmaradt az etnikum. Rendszerváltásnál kezdték újból az etnikai csoportokat környezetük nyelvén emlegetni. Ettől kezdve a horvát származást kihangsúlyozva valahogy úgy hogy horvát-bunyevác, sokác, rác...
A könyv tartalma időközben készült el, de csak most van alkalom, hogy ezen a nyelven jelenhessen meg. El még ez az etnikai csoport. Van még bunyevácul tudó olvasótábor. A diaszpórában vegyes településeken élő bunyevácok ezen a nyelven beszélnek, elismerve a horvát származást. Ezt a nyelvet a hazai horvátok és a határon kívüli horvátok és szerbek is értik. Sőt! Szerbiában a bunyevác külön nemzetiségként van elismerve!
 |
 |
|
|