|
|
O nekadašnjem seoskom pučkom učitelju - kasnije - doravnatelju, te konačno, ravnatelju, sveučilišnom profesoru etnopovjesničaru, zaljubljeniku i zanesenjaku napose, zavičajnosti, svojih nepresahlih korijenja, o autoru šesnaestak dragocjenih knjiga, zaslužnom bunjevačkom Hrvatu, u narodnosnom javnom društveno-političkom životu pregaocu, o Čavoljčaninu, dr. Misi Mandiću, u povodu okruglih mu rođendanskih obljetnica - 70. i 80. - objavljeni su mi gore navedeni stihovi, baš kao i poseban prigodni napis posvećen slavljeniku u našem godišnjaku, Hrvatskom kalendaru za 2008. godinu.
U povodu doskorog izlaženja - po redu sedamnaeste knjige -naslovljene „Priče sa bunjevački salaša" - ovim putom bih željeo svoje spomenuto kalendarsko štivo upotpuniti, zapravo, nadoreći s manje poznatim podacima i činjenicama.
Miso Mandić svijet je ugledao u mješovitome narodnom naselju sjeverne ravničarske Bačke, kao sin poštene i rađene bunjevačko-hrvatske obitelji poljodjelca, bace Martina i krojačice, nane Pole, rod. Vidović, 4. rujna 1928. g., u kojoj su se dva jezika, dvije kulture, na prirodan način, susretale u roditeljskom domu i u zajednici, te u svakodnevnom životu rodnog mu mjesta, u Čavolju. Njegova životna putanja, počev od seoske pučke škole, netom završetkom četiri razreda tzv. građanske škole, završio je u podunavskom gradu Baji. Nakon trogodišnje nadbiskupske Učiteljske škole u Kaloči, završetkom Drugog svjetskog rata, nastavlja učenje u Državnoj učiteljskoj školi u Baji, gdje na smjeru mađarskog i hrvatskog jezika, 1948. g. stiče diplomu učitelja. Uzgred rečeno, završio je i glazbeni smjer na struci violine, odnosno, stekao je kvalifikaciju kantora. Pri daljnjima je na temelju 1953. godišnjeg izvanrednog studiranja stekao diplomu stručnog učitelja u Budimpešti, a diplomu srednjoškolskog profesora na segedinskom Filozofskom fakultetu Sveučilišta „Attila József. Povodom obrane doktorske disertacije iz povijesnih znanosti na temu: „Povijest bunjevačkih Hrvata u Mađarskoj" s ocjenom „summa cum laude", Mandić odiše nesvakidašnjim vrednotama čovjeka koji je svoj dosadašnji bitak posvijetio ponajprije prosvjetnome, pedagoškom zvanju, kao i drugim znanstveno-narodno pisnim ostvarenjima, te odgovornim društveno-političkim djelatnostima, pri kojima - nikada zatajivši, a ni „prseći se" - ostaje vjeran svojim bunjevačko-hrvatskim korijenima i voljenom selu Čavolju.
Ovdje bi se dalo spomjenuti Mandićev uradak „Obiteljska kronika - 1675-2008." - tekst na mađarskom jeziku - koji obuhvata izuzetno važne dokumente i osobna sjećanja trinajst generacija obitelji Mandić do danas, kada autor kaže i slijedeće: „Mandićevi potječu iz okolice Mostara. Živjeli su u Hercegovini, u neposrednoj blizini rijeke Bune. Najprije su se doselili u Baju, a nastanili su se i u Somboru. Ljetnju nastambu (salaš) su sazidali u selu Panduru, potom u Čavolju i Baji, a 1734. godine su moji daleki preci osnovali poseban bunjevački zaselak. Zna se, da je za vrijeme Turaka u bačvanske pustare došlo na tisuće Hrvata predvođeni franjevcima. Obiteljski grb mije iz Londona poslao prezimenjak Mándoki (Mándics) László, koji je svojedobno emigrirao iz Zalaegerszega. Pripadali smo sitnom plemstvu, što znači, da je rod Mandića odlikovan za svoje zasluge u istjerivanju Turaka". Pored rečenog se dobro zna da se u Subotičkom historijskom arhivu čuva podatak o Čavolju iz 1746. Osim Mandića, čavoljsko se stablo grana po cijeloj Bačkoj, na Vidoviće i Rudiće iz Aljmaša i na Patarice iz Sentivana.
Početni koraci Mandićeva prosvjetarskoga „krštenja", htijenjima i željama krcatog mladalačkog elana, zazorilo je među salašarskom dječicom obližnje pustare Josipovac (Józsefháza), da bi nakon jednogodišnje prakse, od 23. rujna 1949. g. do 1. srpnja 1955. g. završilo u šestogodišnjoj službi ravnatelja mjesne tzv. Južnoslavenske (bunjevačke) pučke škole. Od 1955. djeluje kao zamjenik, a od 1957. - do umirovljenja - (1988.) obnašao je dužnost ravnatelja mađarske čavoljske osnovne škole. Naša „bunjevačka" škola prestala je 1958. g. Sa svojom životnom saputnicom, Mađaricom, došljakinjom, tijekom razmjene stanovništva između Mađarske i bivše Čehoslovačke, iz obitelji Horváth i Kumlička, Izabellom Gel inger, oženio se 1950., s kojom su izrodili dvije djevojčice: Ibolyu i Izabellu. Danas dida-Mišo uživa u unucima i praunuku. Nažalost, zbog, nakon 55 godina suživljenja preminule supruge, 2005. g., dr.Mišo Mandić postaje udovcem.
Osim navedenih, dr. Miso Mandić tijekom svojih prosvjetnih djelatnosti, uz aktivnosti u javnom životu, slobodno vrijeme posvećivao je organiziranju raznih kulturnih programa, počev od lutkarskih režija za djecu, omladinskih pučkih igrokaza od mjesnog dekana, župnika, dramopisca i pjesnika, Ivana Petreša, pa sve do omiljenih godišnjih bunjevačkih prela, književnih večeri i drugih prigoda. Valja spomenuti, daje bio utemeljitelj i 40 godina na čelu „Bunjevačkog kluba", a poslije s budimpeštanskim Poduzećem za izdavanje tiskovina, osnivač čavoljskoga „Narodnosnog kluba". Od 1950. do 1957. g. je voditelj mjesnog folklornog bunjevačkog društva, koje je u Bačko-kiškunskoj županiji steklo titulu „Najistaknutije južnoslavensko folklorno društvo." (1956.)
Mandićeva pregalaštva - kako je već rečeno - ogledala su se prvoredno u prosvjetarskoj djelatnosti. Pokretu zavičajne povijesti dr. Miso Mandić stupa davne 1960. godine i od tada ostavlja svijetli trag. Naime, bio je voditelj, pokretač, sastavljač, urednik, te izdavač mjesne zavičajne kronike, „Zavičajne povijesti Čavolja" (Csávolyi Helytörténeti Füzetek), od 55 svezaka, koja uz narodnosna obilježja sadrži izvanredno bogatu materijalnu i duhovnu građu. Godine 1964. utemeljuje Seoski muzej, čiji je ravnatelj i voditelj i dan-danas.
„Miso Mandić u svom životu nije razdvajao zavičajnu povijest od etnologije. Na sveobuhvatan način vodi istraživanja, stvara i publicira. Podjednako ga je zanimala starija književnost, no i ona novijega doba, zavičajna povijest, ljudske sudbine, prošlost i sadašnjost njegova naselja, itd. Isto tako i pohranjeni dokumenti u arhivima, knjižnicama, ili pisma poslata obitelji s fronta, zapisnici poljoprivrednih zadruga, stara bunjevačka nošnja, neki jednostavni glineni ćup, pocrnjen od dima. U seoskom muzeju utemeljenom koncem 1960. godine pohranjeno je 4000 predmeta. Svojevremeno se smatrao u očuvanju i spašavanju baštine, pa je poslužio kao primjer i ostalim zavičajnim muzejima" - piše se u „Etnografija Hrvata u Mađarskoj" u 11/404. „Učinio sam što sam mogao" - Čestitka dr. Misi Mandiću povodom 75. obljetnice rođenja - dr. Ernest Eperjessy. 1 danas je aktivni sudionik i doživotni počasni član Saveza zavičajnog pokreta u Mađarskoj. O tome pak navodi: „...bio sam od samog početka kod kolijevke rađanja zavičajnog pokreta... imao sam priliku upoznati veliki broj znanstvenika. Ne mogu zaboraviti njihov intelektualni utjecaj na mene. Puno sam naučio od njih. Imao sam čast surađivati s istaknutim pojedincima, kao što su akademci: Gyula Ortutay, Ferenc Erdei, György Székely, Kálmán Benda, György Enyedi, te minsitri i pomoćnici ministra Imre Pozsgay, Pál Romány, Kálmán Ábrahám, János Gosztonyi... i drugi."
Od 1968. g. bio je član vodstva zavičajnog pokreta i njegov predsjednik za Bačko-kiškunsku županiju. Objavljuje niz publikacija, među njima i čavoljske mikrotoponime. Za taj uradak 1980. g. uručena mu je Spomen-plaketa „Ortutay", pa Spomen-list „Pro Etnographia Minoritatum" (2005.), dok 1988. g. preuzima odličje „Za zavičajni pokret". Predsjednik je mjesnoga „Kruga prijatelja zavičajnog pokreta". Od 1991. g. stalan je gost-predavač na Međunarodnoj etnografskoj konferenciji „Duna-Tisza". Na zamolbu Ministarstva prosvjete u Zagrebu recenzirao je znanstveni rad područja mađarskih povjesnih znanosti. Godine 1974. uručeno mu je najviše odličje za pedagošku djelatnost „Apácai Csere János", dok je povodom 60. obljetnice učiteljskog zvanja preuzeo „Dijamantnu diplomu", a godine 2002., pak „Za nacionalne manjine Bačko-kiškunske županije", te niz drugih priznanja, kao što je „Odličje za životno djelo" Hrvatske državne samouprave, te visoko državno priznanje za mnogostrani, višedesetljetni rad na polju narodnosnog obrazovanja, kulture i očuvanja tradicije te životni put; 20. kolovoza 2008. g. u parlamentu mu je sa strane predsjednika Republike Mađarske, László Sólyoma predan „Orden viteškog križa Republike Mađarske".
Mandićevo publikacijsko djelovanje popularizirano je u raznim stručnim časopisima i u mađarskome leksikografskom izdanju „Tko je tko?" (1975.), te zagrebačkom izdanju na hrvastkom i engleskom jeziku „Tko je tko u Hrvatskoj?" (1993.). Leksikon podunavskih Hrvata-Bunjevaca i Sokaca.
Prekretnicu u životu dr. Mise Mandića označilo je aktivnost u mjesnom županijskom Savjetu te djelatnosti u četiri ciklusa - od 1963. do 1981. - u mađarskom Parlamentu, kao narodni poslanik bajskog kotara. Godine 1963. izabran je za društvenog predsjednika Demokratskog saveza Južnih Slavena u Mađarskoj, a od 1973. g. - u dva ciklusa - obnašao je funkciju generalnog sekretara DSJS-a. Godine 1981. - na temelju lične zamolbe - vraća se ponovo rodnome pragu, Cavolju.
U razdoblju na čelu DSJS-a, za njegovo ime se vežu: osnivanje Narodopisne sekcije, etnografska sakupljanja diljem zemlje, izlazak gramafonske ploče „Igraj kolo", pokretanje izdanja „Etnografija Južnih Slavena u Mađarskoj", „Iz naše prošlosti", „Muzičke tradicije Južnih Slavena u Mađarskoj" - od etnoglazbenog znanstvenika i skladatelja Tihomira Vujičića, utemeljenje Bunjevačke kuće na Vancagi u Baji, zemaljski folklorni festivali, likovne izložbe, zalaganja oko osnivanja čuvenoga orkestra „Vujičić", izlaženje tzv. „kućnih izdanja: „Kulturni radnik", „Klupski život", „Pomlad v slobodi" kao i objavljivanje cijelog niza godišnjaka - Narodni kalendar.
Važno je spomenuti da je uz podršku Ministarstva prosvjete i kulture bio sudionik petomjesečnog stipendijskog putovanja - 1972-1973 -, kao gost Odsjeka Fililoškog fakulteta u Novom Sadu, radi upoznavanja nacionalnih školskih sustava i izvanškolske prosvjete, stoga je posjetio pet republika u bivšoj FR Jugoslaviji.
Tijekom prvih izbora nakon društvenih promjena u Mađarskoj, kao izbora te osnivanja manjinskih samouprava, u jednom ciklusu bio je predsjednik Hrvatske manjinske samouprave u Cavolju.
Za unapređivanje rodnog naselja, napose je vodio brigu i pružao neosporno znatne važne i korisne svekolike podrške, kao što su: proširivanje školske zgrade, seoskog staklenika, politehničke radionice, trg za zemljovidno vježbalište, igrališta za djecu, rukometnog igrališta kao i terena za zimsko sanjkanje i klizanje, izgradnje termomikropostaje, salaške školske zgrade, bušenje bunara i uvođenje struje u Josipovcu (Józsefháza), izgradnja seoskih nogostupa, mjesnog Prosvjetnog doma, Đačkog doma, organiziranje posebnog odjela za bolesnu djecu, postavljanje spomenika i spomen-ploča - 300. obljetnice doseljavanja bunjevačkih Hrvata -, oformljivanje spomen-mjesta, osnivanje zbirki križeva i poljodjelnih oruđa pod slobodnim prostorom, podrumskog Kluba mladeži, stalne foto-izložbe o Čavolju, izdanje te uređivanje mjesnih glasila „Četiri godišnja doba Čavolja". Neophodno je nadodati, daje godine 1950. spasio dva mjesna značajna spomenika, na zidu središnje škole - pri samom ulazu - 1937. g. bajski slikar fresaka Sándor Éber stariji, naslikao je dva grafita: sv. Stjepan poklanja mađarsku krunu svetoj Djevici Mariji i scenu „Pustite k meni djecu!". Sazidali su i gimnastičku dvoranu.
Mandićeva istraživanja obuhvaćaju, osim uže bunjevačko-hrvatske zajednice i druge pripadnike naroda i narodnosti u Čavolju. Uradci su mu - najčešće - tiskani na dva jezika i s obzirom da njegovo rođenje, usud ga nije postavio samo na razmeđu dvaju naroda, već budući da u Čavolju, ako i u brojnim drugim bačvasnksim naseljima žive i Nijemci, osjećao je dug i prema njima, te je preuzeo na sebe teret istraživanja svih triju etničkih skupina. Stoga, osim šesnaest tiskanih djela na hrvatsko-mađarskom i njemačkom jeziku, objelodanjeno je više stotina publikacija u časopisima Honismeret, Barátság, Honpolgár kao i hrvatskim tiskovnim glasilima, Kršćanska obiteljska revija - KANA, nadalje srpskim i mađarskim etnografskim, te muzeološkim izdanjima.
Među najznačajnijim naslovima dr. Mise Mandića nailazimo na slij edeće: Fej ezetek Csávoly község krónikáj ából - 1941 -1964. - (Poglavlj a iz kronike sela Čavolja - 1941-1964.) - Csávoly, 1969; A csávolyi iskola - (Škola u Čavolju) - Csávoly, 1975; Iz osamstoljetne kronike Čavolja - Budimpešta, 1984.; A magyarországi bunyevác-horvátok története - Povijest bunjevačkih Hrvata u Mađarskoj - Kecskemét, 1989.; A csávolyi helytörténeti gyűjtemény leporellója - (Leporelo čavoljske zavičajne zbirke) - Csávoly, 1994.; Milassin Miklós püspök életútja - (Životni put biskupa Nikole Milašina) - Csávoly, 1966.; Petres János csávolyi esperes plébános - iró és költő életútja - (Životni put dekana, župnika - pisca i pjesnika, Ivana Petreša) - Csávoly, 1997.; A csávolyi bunyevácok - Iz baštine čavoljskih Bunjevaca) - Csávoly, 1998.; Csávolyi emlékhelyek (Spomen-mjesta u Čavolju) - Csávoly, 1999.; Csávolyi parasztok - (Seljaci u Čavolju) - Csávoly, 2000.; Csávoly az évezredben - Čavolj u tisuć-ljeću - Csávoly, 2000.; Vjerski život katolika u Čavolju - A csávolyi katolikusok hitélete - Croatica 2002.; Az emberélet fordulói - Prekretnice u čovjekovom životu - Csávoly, 2002.; Bibliográfia - dr. Mándics Mihály munkássága - Bibliografija -(Djelotvornost dr. Mise Mandića) - Csávoly, 2003.; Egy élet emlékei (Uspomene jednog života) - Csávoly, 2003.; Egy boldog asszony élete és halála (Život i smrt jedne sretne žene) - Csávoly, 2003. Családi krónika- 1675-2008.- (Obiteljskakronika - 1675-2008.).
Uz djelo „Obiteljska kronika" trebamo nadodati da je ono i nekovrsna „Obiteljska biblija", objavljena u povodu Mandićeva 80. rođendana, odnosno, 320.-godišnjice doseljavanja bunjevačkih Hrvata. Knjiga je zapravo nastavak izdanja „Uspomene jednog života" iz 2003. godine. Navodno (?) je tiskana svega u 6 primjeraka, izričito za obiteljsku uporabu u posebnom svečanom i suvremenom dizajn izdanju, posvećena unucima i unukama, Gézi, Juditi, Dóri, Péteru i praunuku Hunom.
Umnožitom tehnikom se pojavilo: Za 50. obljetnicu organizirani školski sastanak među bivših nastavnika i učenika, Dr. Mándics Mihály: A csávolyi bunyevác iskola - Obrazovno-odgojni rad u selu - 1996. Isto Dr. Mándics Mihály: „Könyvtáram kurrens írásmüveinek katalógusa" kiemelten a horvát-bunyevác irodalom tükrében" 2009. Dr. Miso Mandić je član od 1973. g. do danas Mađarskog Etnografskog društva.
Svoje značajne studije od 1978. g. objavile su se u Hrvatskoj sveskama:
Važno je spomenuti, da su pohvale i priznanja vrlo važne. Misije pored bezbroj odličja, ove godine (2009.), Seoska samouprava dodijelila odličje „POČASNI GRAĐANIN SELA ČAVOLJA". Ovo priznanje se dodjeljuje drugu godinu za redom, uručeno mu je u okviru svečane sednice Seoskog veća u povodu nacionalnog blagdana 20. kolovoza. Priznanje je za višedesetljetni istaknuti rad na polju školstva, odnosno u interesu razvoja sela. Kako reče načelnik sela János Berta, od svojih suseljana. „Njegov rad se mož opisati jednom riječju, a to je lokalpatriotizam. Voljeti i raditi za svoje selo." Nakon svečanosti uz ostalo nam reče: „To nije priznanje samo za mene, već za sve društvene djelatnike, koji se zalažu za naše selo, za naš narod, i za naše Bunjevce, i za druge, ali u prvom redu za svoje selo. Kad dođe čovjek da zakorači u deveto desetljeće tih godina kao ja, onda mora dati račun, što sam radio u svom životu, jesam li sve učinio za svoj narod iz kojega potječem. Ne želim biti neskroman, ali sa salaša do doktorata ne bih došao bez svojih roditelja, bez poštivanja svojih predaka. Sretna je obitelj ona iz koje se čuje kašalj staraca i plač djeteta.
U našim selu bi reklo: Niko ne može u svojim selu biti „profeta", Uz pratnju svoji najbliži i najmiliji sam primio to možda najdraže priznanje, još nikad nisam valda osićao taku toplinu u srcu, ko tog dana. Dirljivo i nezaboravno je bilo! Ne prestajem raditi sve dok možem držati pero u ruci, a već i sad ima oko 20 gotovih studija za jednu knjižicu (za 10. publikaciju), sage, novele, pripovijetke, samo iz Čavolja - na bunjevačkoj ikavici - 'Čavoljski divani'. Čekam na sponzore."
Dr.Mišo Mandić nije skrivao radost zbog priznanja koje je dobio od sela. Njegov rad nije samo poticaj nego i putokaz za budućnost. Držimo važnost pisane riječi i na materinskom jeziku! Tronacionalni seoski muzej slavi svoju 45. obljetnicu. Njegov voditelj do danas dao je izniman doprinos spašavanju materijalnog i duhovnog blaga u Čavolju, među njima izdizato o bunjevačkim hrvatima.
Nakon preminuća svoje neizmjerno voljene i štovane životne saputnice Izabelle Gelinger, zdravlje neumornog dr. Mise Mandića - iako nije ono prijašnje - njegov vitalni entuzijazam mu nalaže da se i dalje posvećuje svojim omiljenim temama, a što hvala Bogu, i dan-danas čini, jer iza navedenih šesnaestak neosporno dragocjenih i vrijednih uradaka, slijede novi sadržaji, kao što je i ovo u ruci štovanog čitatelja, odnosno, naredni uradak „Bunjevci i tambure", "Hol van a hon?" a za 2012. godinu je već u štampariji rukopis: "A csávolyi bunyeváctánccsoport képeskönyve" Te dvije studije „Bunjevačka paorska kujna" i „Pod odžakom" - s kraja 19. i s početka 20. vijeka. Znači, postoji još dobra volja, podstrekni impuls, životna snaga za daljnje pregalaštvo i stvaralaštvo za dobrobit cjelokupnog hrvatskog, bunjevačkog korpusa na sjevernim panonsko-mađarskim prostorima.
I na koncu konca, zaključno treba istaći jednu napose važnu činjenicu: „Rukom ispisane riječi dr. Mise Mandića otkrivaju ono što se u objavljenoj knjizi ne vidi i što čitatelji možda nikada neće doznati. To je ona borba koja počinje od trenutka kada je rukopis pripremljen za tisak i traje do njegova objavljivanja. U tome kraćem ili dužem razdoblju autor umjesto priznanja doživljava mnogo omalovažavanja, suočava se s ravnodušnošću, pa i zavisti onih, koji su ga do tada poticali na rad. Prisiljen je „prosjački" da bi nabavio materijalna sredstva za tiskanje mukom i trudom sastavljenog djela, kojim će se zatim hvaliti cijela njegova zajednica, a najviše oni, koji nisu ispunili svoje obećanje. To je izvankulisna stvarnost naše izdavačke djelatnosti, koju najviše osjećaju oni, koji bi htjeli nešto uraditi, ne samo za sadašnja, nego i za buduća vremena. Nekima taj odnos oduzima volju od rada i sve je manje onih, koji su još uvijek ustrajni i postojani u toj nezahvalnoj djelatnosti." - pisao je dr. Marin Mandić u Etnografiji Hrvata u Mađarskoj, pod naslovom: „Spašena baština", 2002/9. - Pečuh.
Dékity Márk pedagógus, újságíró, költő, műfordító a magyar és horvát írószövetség tagja, hat verseskötet szerzője, a szerző egykori munkatársa, barátja - aki a munkásságát folyamatosan kíséri, figyeli. ELŐSZÓ HELYETT c. írását szívesen ajánlotta. E tevékenységében teljességre törekvés vezérelte. A szerző munkásságát, életútját a kezdetektől napjainkig fogalmazta meg. Ezt el kell olvasni!
Kiegészítésként szabad legyen megemlíteni, hogy az iskolai oktatás 225. évfordulóján, 1988 nyarán az „öregdiákok" kezdeményezésére két napos nemzetközi találkozót rendeztek. Erről videofelvétel és fényképes tabló készült, melyet a falumúzeum őriz.
A szerző 1937-ben született Hercegszántón, nős, két gyermek apja, jelenleg budapesti lakos.
Munkatársam volt a Magyarországi Délszlávok Demokratikus Szövetségénél. Ott müvelődészszervező volt 1959-1979 között. Attól kezdve a Szövetség hetilapjának újságírója lett, majd nyugdíjazásáig főszerkesztő helyettese.
 |
 |
 |
 |
 |
|
|