|
|
Zavičaj nosimo u sebi. Ma di bili, on je s nama. Zavičaj, to su ljudi, s kojima dilimo sudbinu, s kojima nas veziva zajednica, vizija budućnosti, bliska uvirenja, način reagiranja. Zavičaj je i slika životnog okruženja -salaši, vinogradi i kolibe, beskrajna polja, „Kiđoš i Bara"... Al kad u tom pridilu nemaš rođaka, poznanika, prijatelja, mora nas uvatiti tuga. Meni je već i toliko dosta bilo, kada sam privremeno u glavnom gradu stojo i ako sam znao da ću se vratit. Čežnja me pratila. „Život je nekaka čudna zagonetka. Ispupi, buja i cvita, a na kraju vene i ugiba!"
Ljubav prema zavičaju, crkva i škula imali su određenu snagu, a učitelji, popovi i profesori pak primer su mojoj početnoj težnji istraživanja svojeg porekla, te istraživanja povisti, kulture i povisti rodnoga sela Čavolja. „Svaka tica svome jatu leti"
Dl JE SELO ČAVOLJ?
To lipo selo smistilo se na udaljenosti od 15 km istočno od grada Baje, kraj puta koji vodi prema Segedinu. Usputno sridište salaša „Józsefháza" isto pripada selu. Potočić Kígyós polovi selo. Velik pašnjak u starim vinogradima, tzv. „Božja leđa" i velike šume „Kékhegy", Biskupska šuma sa svojim čarobnim biljnim svitom je izvrsno lovište. „Ólomhegy" (bivše strilište), visine 174 m najviša je točka županije i još na njoj od 26 m toranj vidikovac, odakle se dalekozorom mogu vidit tornjevi pečuške bazilike, segedinske zavjetne crkve i subotičke katedrale.
Prve podatke o selu znamo iz 1198. godine. U vrime vladavine Turaka selo se ponovo uništilo, stanovništvo je izbiglo. Vlastelin je 1720-e godine iz Baje i sela Pandur naselio pustaru katoličkim Bunjevcima. Na zapuštenom zemljištu marljivi Čavoljci su več 1734. god. osnovali selo sa samostalnom upravom. Za prvi stotina godina u novoj postojbini značajni su bili nastanjivanje, bižanje u prvo boravište. Subotički istorijski arhiv čuva podatke o Čavolju iz 1746. g. („Bižanje...") Njeva mapa - nije slučajno - i danas čuva naziv našeg sela Čavolja.
Međuvrimeno došli su katolici Mađari i nimački živalj iz okolice, pa smo postali multietničko selo. Godina 1947. je prikretnica u životu sela, kada su Nimce iselili u Nimačku. Na njevo misto su naselili Mađare iz Slovačke - „Felvidćka". Tako sada većinu stanovništva čine Mađari.
Broj stanovnika, doduše, svaki dan opada. Od Bunjevaca znatno više umire, nego što se krsti. U selu danas živi izmišan narod.
Ponosni smo na naše sveto misto Vodicu i na malu kapelu u starim vinogradima. Sićam se, da se u mojem ditinjstvu u čavoljskoj crkvi služilo na tri jezika. Već davno (50 god.) se svaki virski obred obavlja na mađarskom jeziku. Ponosni smo na zavičajni muzej ko i na svoje spomenike, spomen ploče... Lipa nam je i crkva u selu i grobljanska kapela.
Iz tog sela je i nikoliko značajni djelatnika:
NIKOLA MILAŠIN: Rodio se u Čavolju 1. maja 1736. u bačkoj bunjevačkoj obitelji, a na krštenju je dobio ime Bartul. Bajski franjevac, opat Bonaventura je otkrio njegov talenat. Milašin se škulovo u Baji, Kečkemetu, Segedinu i na kraju u Budimu. Godine 1756. stupio je u franjevački red i dobio redovničko ime Nikola, umisto krsnog Bartul. Svršio je filozofiju u Radni i teologiju u Budimu, zaređen je za svećenika godine 1760. Svoju dušebrižničku službu započeo je u Budimu i okolini. Na dovršenje bogoslovni nauka očo je 1761. godine u Firencu.
Godine 1767. Nikola je posto vojni kapelan carski jedinica, koje su tamo bile u službi. S vojnom jedinicom primišten je u Beč. Tamo gaje car Josip II. Postavio za vojnog naddušebrižnika. Posli dugačke vojničke duhovne službe car Josip II. 19. januara 1790. imenovo gaje za biskupa u Stolnom Biogradu, di je umro 2. jula 1811. god. Svima je osto u blagoj uspomini. Godine 1791. dodiljuje mu se rang plemića. Njegov životni put sam na tri jezika objavio u posebnoj knjigi. (Dr. Mándics Mihály: Milassin Miklós életútja 1996.)
PETAR PANČIĆ (Čavolj 1853 - 1905 Szatmár): Bunjevac, odabro je svećenički poziv. U Kalačkoj gimnaziji su ga podučavali i isusovci. Na kraju škulovanja, 1872. g. primljen je u isusovački red. Po našim saznanjima bio je prvi među Hrvatima u Mađarskoj, koji je u svemu udovoljio zahtjevima isusovačkog reda. Teologiju studira u Innsbrucku (1881-1884) Zaređen je za svećenika 1884. Dospio je 1885-e u Travnik, Bratislavu, Trnavu, Satmar (prva godina službe). U Travniku je imenovan za rektora katoličkog središtva, ravnateljem gimnazije (1893-1899), poslanje misionara je odlično obavio. U Trnavi bio je nuncijat za Austrijsko-Ugarsku provinciju Trnave. Kako je u svojoj studiji profesor, istraživač, pokojni dr. Marin Mandić napisu - javljo se svojim napisima svojom materinskom ikavštinom bunjevačkom - povremeno pod naslovom „Dopis iz Travnika" za subotički „Neven". - Ja sam u hrvatskom kalendaru 2006. g. piso pod naslovom „Spomen-ploča Čavoljcu Petru Pančiću." Sjajan govornik, poropovjedao je na mađarskom i hrvatskom jeziku. Znao je i nimački, grčki i latinski. Bio je duhovni vođa i pučki misionar u Budimpešti 1903.1905. g. preminuo u SZATMARU, kao imenovan superiorom kolegija u Szatmáru, di su ga čekale razne gradnje.
GRGO JASENOVIĆ (Čavolj 1862 - 1923 Baja): Bunjevački roditelji su rado davali svoju dicu za svećenike. Ko svećenik u više mista je vršio dužnosti Tako je stigo i u selo Santovo (Hercegszántó) I9I1. god. Deset godina je bio u selu. Za boravka u Santovu pod naslovom „Grgino doba" lipo piše Živko Mandić u Hrvatskom kalendaru 2004. god. Uspomene, lipe, ali teške godine. U Santovu je utemeljio posebnu hrvatsku škulu. Ko mučeniku piše: njegov prijatelj dr. Miso Jelić, priopćuje pjesmu „Slavnom mučeniku"... prognan je u selce Đurić, di su mu i roditelji živili. Umro je u Baji.
IVAN PETREŠ (Kaćmar 1876 - 1937 Čavolj): Svoji poslidnji 20 godina života provo je u Čavolju kao župnik, pisac, pisnik i urednik novina, javni radnik. Piso je pozorišne komade i režirao ji na prelima. Zbirka mu se pojavila u Subotici 1912. g. pod naslovom „MOJE JADI".
Životopis Ivana P-a ja sam u obaškoj knjigi objavio na tri jezika pod naslovom: Dr. Mándics Mihály: Petres János csávolyi esperesplébános, író és költő életútja. Bio je edan od veliki bunjevačko-šokački rodoljuba. Spomendan mu držimo redovno, podigli smo mu spomen ploču na zgradi plebanije.
„Napisana i tiskom objavljena rič na materinskom jeziku oduvik je imala veliku ulogu u životu naroda i narodnosti" piše dr. Marin Mandić u uvodnoj riči di je sabrana dila I. Petreša priredio 1999. god. U Bp. Pod serijom „Hrvatski Književnici u Mađarskoj".
ROZA VIDAKOVIĆ (1922-1981): Rodila se u Čavolju, tu je živila i radila, di je i umrla. Pisala je pisme, prozu, kazališne komade... Književna kritika u povodu izlaska iz tiska njezine jedine zbirke pisama „IZ DUBINE" rekla je svoje pozitivno mišljenje. (Posthumus 1986., i drugo izdanje 2007. g.)
MANDA PETRIĆ, Bunjevka iz Čavolja. Njezin sin je postao biskup u Kalači, Ivan Antunović, veliki rodoljub. U zajedničkom su grobu pokopani. Važno mu je dilo: „RAZPRAVA...", Beč, 1882. Najopširniji „Bog s čovikom", Vác, 1879. (Vidi: Dr. Matija Evetović -mr. Lázár Ivan Krmpotić: „Život i rad biskupa Ivana Antunovića narodnog preporoditelja" Pečuh, 2002.)
Na polju današnjeg javnog života, trenutačno od 2003. godine, ko pridsidnik mjesne Hrvatske manjinske samouprave, dužnost obavlja ŠTIPAN MANDIĆ, rođen u Čavolju (1939.), u bunjevačkoj paorskoj obitelji. Oženjen je. Opću škulu je završio u takozvanoj „Bunjevačkoj školi". Gimnaziju je pohađao ko zaposlen, u Baji. Zanat mu je zidar-građevinski, poslovođa u opštini i u bivšoj poljoprivrednoj zadruzi. Hobi mu je nogomet, sport. Deset godina živi u mirovini u rodnom selu. Član je Saveza Hrvata u Mađarskoj, te Bačkog ogranka. Odličja je dobio od SHM „Za osobit doprinos razvitku hrvatske kulture u Mađarskoj". Posebnu pozornost posvećuje prisićanju na istaknute čavoljske Hrvate, i materinske riči. Ko mladić, rano se uključio u seoski kulturni rad. Ko naslidnik osnovo je postojeće kulturno društvo u selu - „KULTURNI KRUG". On organizira programe i okuplja Bunjevce. Povezan je sa regionalnim i državnim hrvatskim organizacijama. Učestvuje u rukovodstvima te je najaktivniji u njima. Dobar je lokalpatriot, ljubitelj je i čuvar bunjevačke kulturne baštine.
Ovi gore spomenuti, a i drugi naši, ovdi nespomenuti rodoljubi i kulturni dilatnici nikad nisu zaboravili za njeve Bunjevce! Život teče dalje. Ostaju uspomene: požutili plakati, pozivnice, fotografije. Prepričavanje uspomena još živih svidoka na „Bunjevačka prela", kad se sakupljalo i staro i mlado, i u nezaboravnim kazališnim komadima, u pismi i svirki tamburaša, igranki i druženju doživljavali su svoju narodnu samobitnost.
U godini dana jedared je bilo „BUNJEVAČKU VEČE" u selu, „dan bunjevačke pisme, igre, tamburice i lipe riči". To su naši tragovi! Orila se pisma bunjevačka, u plesu je prštao vatromet boja narodnih nošnji, tambure su svirale, a ikavica se divanila, divanila... divanila čile večeri, divanila se onako kako se divanila vikovima, saigurno će se divanit, i divani se još u obiteljskom krugu i na sokaku... ali na pozornici više nema pozorišnih predstava. Imamo kazalište u Pečuhu, ali u tako malo selo ne isplati se doći... Malo nas ima već!
Današnji način života se prominio, sa njim i stari običaji. To zajedno pratim šezdeset godina, vjeran svojim kodnima i običajima, koje poznam. Pomaže nam pokrenuta čavoljska zavičajna naklada. Redovito istražujem povist i lokalnu povist... ulog nije mali: možemo li sačuvat za slideća pokoljenja sve ovo, što se u prošlosti zapisalo. Svaka obljetnica dobar je povod da se osvrnemo natrag.
„Ars longa, vita brevis!"
Dragi Čitatelju!
Ako bi neki volili nas Bunjevce bolje upoznati, upućujem ji da pročitaju vridnu knjigu Prof. dr. se. Milane Cernelić „Bunjevačke studije" (FF press, Zagreb, 2006.) - Ja sam počasni primerak lipim ričima dedicirano dobio od autorice. Knjiga daje odgovor na niz nepoznatih pojedinosti u svezi s tom granom hrvatskog naroda.
Molim Vas, pročitajte i to, kaki je bio prvi susret Antuna Gabrića sa selom Cavoljem.
Antun Gabrić je župnik-plebanoš priko granice, iz Subotice, tačnije, iz Tavankuta. Dobro smo se združili. Objavljena mu knjiga 1999. god. Pod naslovom „ČUDAN JENDEK I DRUGE PRIPOVITKE" na ikavici. Slika ljudi, njev jezik i običaji, ostavljene generacije iza nas. Neskromno se falim na dediciranju njegovom, koji glasi: „Mojem prijatelju, dr. Misi Mandiću, ljubitelju i čuvaru bunjevačke kulturne baštine i zaljubljeniku u svoj rodni Čavolj, poklanja ..."
Život žuri, vrime brzo prolazi, a zdravlje odlazi. Ovi ovdi sakupljeni bogati radovi, raznoliki i originalni stručni radovi su razumljivi svakom čitatelju. Jedva čekam, da ih čitaju, prvo moji mili Bunjevci u Čavolju. Jednako su poznati u Mađarskoj, Hrvatskoj i Srbiji (Vojvodini).... Sve je to rezultat moje beskrajne ljubavi prema zavičaju, prema mojem selu u kojem sam proveo gotovo čili svoj radni vik, ditinjstvo, mladost, najlipše godine svoga života, al i velike želje da očuvamo našu bogatu kulturnu baštinu, našu tradiciju.
Naše današnje zavičajne udruge su misto zajedničkog susreta s našom kulturom, nastale su, jel smo svisni činjenice, da su naša sadašnjost i budućnost neraskidivo ispreplitani te naše prošlosti čuvamo trasiramo našu budućnost.
Kao mistopisac, pedagog, napisane moje publikacije, kao zaljubljenika mojeg kraja, neko je morao uradit, a kako to prije mene drugi nisu tili ili smili napravit - morao sam to učinit sam. Mnogi su mi karali čitajući te moje knjige kako odišu emocijama, hrvatskim buntom i neprikrivenim ponosom, što sam pripadnik hrvatskog-bunjevačkog etnikuma. Osim toga cilj mi je bio ostavit dokumente vremenu u kojem smo stvarali, a ne rušili.
 |
 |
 |
 |
 |
 |
 |
 |
 |
|
|