|
|
U skoroj prošlosti u Baji u organizaciji Muzeja su otvorili divnu izložbu pod naslovom: „TRADICIJA TAMBURE U BAJI I OKOLICI"... na kojoj se okupio velik broj posititelja, ljubitelja i poštovanje tambure.
Među njima je bilo više tamburaša i graditelja tambure, iz poznati tamburaški obitelji iz Baje i okolice, koji su zaslužni što je ostvarena uspišna i bogata stalna izložba.
„Čudna je naprava tambura. Poluautomatski instrument - levom pritiskaš žice, desnom rukom trzaš i drvo svira! Što sitnije prebiraš po žicama, onako goblenski, ljudima lepše struji u ušima, umire se, žmure, hekla im duša, čak i onima koji je nemaju, čaša im ko šesti prst, buđelar lak, ne žulji više, kane suza, odkotrlja se u vino, razblaži ga i neda čoveku da se odmah napije..." (Nikola Maširević)
Tambura se ne vezuje samo za jednu narodnost, za jednu etničku skupinu u Bačkoj, nego se vrimenom proširila među ovdašnjim žiteljima, a kako se razvijao i repertoar prema potribama ovdašnji ljudi. Tambura u Bačkoj spaja razne narodnosti, stoga u tome duhu čuvajmo dalje prošlost ovoga narodnoga trzaličkoga glazbala, i prinesimo ga u budućnost.
Tambura je stari glazbeni instrument, čiji nastanak možemo pratiti vrlo daleko u povisti. Smatra se, da su još stari ASIRCI sa područja Perzije koristili instrument sličan današnjim tamburama. Ovaj žičani instrument je srodan ruskoj balalajci, ukrajinskoj banduri, talijanskoj mandolini, španjolskoj gitari i drugim sličnim instrumentima.
Tambura kao predmetno pučko žičano trzaličko glazbalo, koje su doneli TURCI na Balkan u vrime svoji osvajanja u 14. i 15. viku. Taj tradicionalni hrvatski-bunjevački instrument koji je upravo našom selidbom (Bunjevci i Šokci) prinesen u Bačku, pa je ona u XVIII. i XIX. viku postala izrazitim narodnim glazbalom, što je ostalo do danas. U najstariji naziv i oblik tambure u nas samicu, u glazbenim životu XIX. i početka XX. vika važno misto zauzimala su pučka glazbala: gajde, frule, dvojnice. Samice su tada najčešće i izrađivali sami svirači, il zato osobito nadarene osobe. Samičar je sviro sam, brez pratnje drugi glazbala, pratio je pismu il izvodio jednostavnija starinska kola.
BISERNICA-prim, ima pet žica i najmanji instrument je. BRAČ-basprim sa pet žica (A-E brač). ČELO-tambure sa četiri žice (a, e, H, fis). Ponekad stojeći čelo. BUGARIJE-kontra sa pet žice. BERDA-bas-begeš (najveći instrument). Triba naglasiti, da se u Bačkoj često u tamburaški sastav ubacuju i drugi instrumenti i to najčešće violina i harmonika.
Kaki je odnos BUNJEVACA SA TAMBUROM? Pa kakav bi bio Bunjevac kada se ne bi nimalo pofalio? Često običavam reći: kakav bi ja to Bunjevac bio, kad ne bi volio tambure - to je nemoguće. Volim u kolu igrat, pivat (bećarce), mulatovat što više i pratit se. Da od noćne serenade da ni ne divanim. Nezaboravni doživljaj i zimi crvene ruže dobit... sa sumještanima zajedno. Tira me temperament i ljubav prema tradiciji. Današnji mladi nisu jednako dovoljno atraktivni, ne znam ni koliko su tinedžerske generacije vezane uz folklorne tradicije svoji predaka. Na mladima svit stoji, a mi stariji ćemo im pomoći koliko možemo. BUNJEVAC dovika ostaje BUNJEVAC! Ja ne poznam takog Bunjevca, koji ne voli veselje. Tambura pomaže u tome, stigne do srca i pameti isto. Čarobne su naše pisme... srce u nidru hoće da pukne! Možemo birati u temama: (salaši, bunar sa đermom, vinogradi, bure, vino, podrum, rodni zavičaj, selo, mijane, tamburaši, prelo, dućani, crne oči i vlasi, plavi, ... najlipče su ljubavne pisme, ali i žalostanske su naše...) Da ne zaboravim na konje. Ko voli životinje, taj voli i ljude. Hinjena ljubav kod nji jednostavno ne prolazi. Onako pravo samo u slobodnoj atmosferi možemo zapivati... Sviraj, sviraj, tamburice... „Tamburica je kraljica glazbalo!" Renesansu ima!
Već šest desetleća se bavim pisanom povišću i usmenom predajom rodnog mi sela Čavolja, te povodom toga i objavljivani manji il veći pisani članaka, studije i knjige koji se odnose na Čavolj... Nisam našo dosad zapise o sviračima samice-tambure prije 1900. g., dok sam o gajdašima našo zapise. Gajde idućih godina izgleda da gube primat, bivaju istiskivane. U savkom se selu našo poneki gajdaš, okarinaš, mužikaš (usna harmonika), koji su samostalno svirali. Snašli su nikoliko i egedaši-violinisti a kasnije i harmonika. GAJDE su vrlo star muzički instrument, jedan od najstariji na svitu. Ta kožna mješina, kroz nju prolazi zračna struja, što ju pritiskuje gajdaš, držeći je ispod pazuve. Narodna pisma uz gusle nejčešće pominje tamburu.
Nekad bilo, sad se spominje ples i pisma zajedno. Bili su sastavni dio selskog života, pratili su život naroda od početka do kraja godine, od rođenja do smrti. Otvaranjem i raspadanjem seoski zajednica, urbaniziranjem života na selu, polagano se gubi tlo iz kojeg je niko razdragani ples i vesela pisma. Više nije to jedina mogućnost u kojoj bi se izrazila volja i moć umjetničkog stvaranja. Vezove, pisme, bajke zaminjaju neki drugi, moderniji stvaralački pothvati.
Isto tako dobri tamburaša nekada, u mađarskom dilu Bačke, ko i u našim i susjednim selima je bilo više „tamburaške bande" iz prve polovice XX. vika. Sastoj od pet-šest svirača i to svi su iz jednog sokaka bunjevačkog (zvan Ravan-Tukula). Bili su jedno drugim u komšiluku, neki rodbinski vezani. Svi su Bunjavci-paori, nadničari il majstori. Ovi stari tamburaši, rođeni krajem XIX. vika bili su katoličke vire, poslidnji od nji umro je 1971. god., i to Luka Vidaković, begeš. U amaterskoj bandi su svirali: Samo lkotić (rugano ime Kusa), primaš, samice-dangubice, Ivan Ikotić (Truba), basprim, Stanko Vidović (Bebak), kontra, Ivan Krekić (Čolo), begeš. Kad su oni svirali, bila je samo jedna bunjevačka mijana i to bać MIJE PATARICE (ko je zidar bio) „RICA". Svaki je imo svoj instrumenat ali ko i kada je naučio svirati to je nepoznato. U toj mijani su priređivali i godišnja PRELA - bila je i pozornica. Starosidioci i bunjevačka inteligencija kao i oni koji su završale određene škule, svojim su doprinosom na polju kulture pridonosili jednom općem uzletu mitel-europske uljudbe u selu i okolici.
Poklade, prela, proštenje, svatovi, igranke, balove, to su bile prilike, kada su se u selu pojavili i aktivizirali tamburaši. U ono vrime ne govori se još o klasičnim tamburaškim sastavima. Ovi najčešće sviraju brez nota, po sluhu. Kad je zatvorila mijana bać Mije, otvorila se DOMINÓVÁ Milašin (Buvak), pored dućana u bunjevačkim sokaku, samo do kraj Drugog svickog rata. Tu su svirali: Ivan Ivanac (Dadeš), prim tamburicom, Joso Poljaković (Veckoš), basprim, Ivan Krekić (Čolo), čelo, Stanko Vidović (Bebak), kontra, Donat Krekić (Čolo), begeš. Svirače su uvik mijandžije platili - honorar. Bunjevcima je glazba dragocjeno blago, dio bunjevačke tradicije, kojom su iskazivali svoja osićanja, tugu i radost, po prirodi nadareni sluhisti, znali su često uživat uz dobru glazbu pa bilo to biti u večernjium satima, ili zimi po kućama, na prelima, na divanima. Čisti tamburaški orkestara uglavnom ni nema. Violina je priuzeta od Mađara. Tamburaši uz harmoniku postaju tradicija i ulaze u turističku ponudu. Popularnost ove glazbeje velika, između ostalog i zbog uticaja, koji dolaze iz susjedstva, Hrvatske i Srbije, di ova vrsta glazbe doživljava pravu renesansu. Nažalost, u našem selu već davno nema tamburaški orkestar. Posli Drugog rata, kada su došli rusi kao oslobodači, na kratko vrime se otvorila još jedna mijana bunjevačka i to „CTGINA" Mate Vidoviča. Tu su svirali: Joso Piuković (Sovanj), prim, Adam Ikotić (Parac), basprim, Simun Mandić (Sabak), čelo, Albo Vidović, kontra i Tunča Svraka, begeš.
Mlada generacija je ove godine nešto počela uz pomoć roditelja. Pod rukovodstvom škulska dica su počeli tamburu učit. Štipan Krekić nastavnik muzikolog iz Gare (rođen u Kaćmaru), dolazi. Jel će biti garancija da će ova vrsta glazbe i ovaj instrument ponovo biti i ostati dio bunajvačkog bića u Čavolju?
Današnji tamburaši su sve rasprostranjeni sastavi, oni u glavnom sviraju tijekom nastupa folkloraša. A mladi sastavi koriste se i drugim instrumentima, da bi stilski obileželi svoju izvedbu, često su to gajde, violina, ponekad frula. Uglavnom uče jedan od drugog, nekolicina mlađi pohoda u glazbenoj škuli u Baji. Ovi naši prostori s tamburom žive već vikovima, a to se nikako poklapa i dolaskom Bunjevaca na ove prostore, pa nije čudo, da je tambura prinosila bunjevačkom srcu, da tako lipo pristaje Bunjevcu, a bogami i Bunjevki - iz prakse znamo i mi -, i daje već neraskidivi dio bunjevštine.
U Srbiji se pojavili prvi dokumenti o tamburi tako isto i u Bosni, 1551. god. i 1670. god. u Šibeniku. U Vojvodini pojavili su se „ciganski kapela". O skupnog glazbovanju tamburaša posebno u Bačkoj - kao ensemble u XIX. viku. Tu spominju Sokce i Bunjevce isto.
PAJO KOLARIĆ (1821-1876) rodom Osječanin, je bio osnivač prvog amaterskog tamburaškog orkestra u Hrvatskoj 1847. godine, uz čiju svirku su se pivale rodoljubljene i lirske pisme. Istim putem je i JULIJE NJIKOŠ (Osijek 1924-2010). Od 1968. g. živio je u Zagrebu. Najplodniji slavonski skladatelj za tambure, obređivač na rodni napjeva, melegraf, dirigent, glazbeni urednik i uspišni organizator. Obilodanjem desetak knjiga napiso, obradio mnoge narodne pisme i kola, uglazbio stihove poznati pisnika i autor je glazbe za mnoge narodne igrokaze i cigurno najzaslužniji. Važnu studiju sam mu čito pod naslovom TAMBURA! Pojavilo se u ZBORNIKU URBAN ŠOKCI 2. 2008., Osijek. Priredili Vera Eri, Julije Njikoš. Nakon toga tamburaška muzika počela se širit u ostale krajeve: Srbiju, Makedoniju, Bosnu, Sloveniju i prihvataju je i Mađari, Česi i Slovaci...
Na PERU TUMBAS-a, „HAJU" su u Bačkoj ponosni ko u Slavoniji na Paju Kolarića. Pero Tumbaš je bio veliki muzeolog. Imao je iznimnu osobnost, darovita virtuoza, apsolutna sluha - ali ko umetnik koji slavodobitno pronosi svitom lipe tamburaške glazbe. Bunjevci su ga posebno čestitali. Kažu daje odlazio i u Baju na prela. Brez njega se ne mogu zamislit - Srijem, bačka, Slavonija - i drugi hrvatski krajevi, koje nas spaja u jedinstven kulturni areal.
Inače, početak, intenzivnijeg sviranja i osnivanje orkestaera u hrvatskim manjinskim zajednicama (klubovima i krugovima) datira kraj pedesetih godina prošlog vika, kada se na inicijativu „Demokratskog saveza Južnih Slavena" i patriotskog narodnog Fronta sve više inzistiralo na skupljanju folklorne građe, poticalo se osnivanje folklornih skupina i u selu. Prija šezdeset godina se osnovala i naša „BUNJEVAČKA KULTURNA GARDA" sa kojom smo 1956. god. sa 30 članova postigli „Najbolja Južnoslavenska grupa" odličje u županiji Bač-Kiškunskoj. Još te godine mladež je u tri navratka - po 10-10 dani - sudjevala na zemaljskim turnej ama, koje uz pomoć Ministarstva prosvite organizirala centrala DS JS-a u Mađarskoj. Divan program smo imali. Sa nama su bili i tamburaši, koji su pratili pivače i plesače. Počeli smo sa KOLO IGRA, TAMBURICA... Svist o tamburi u Bački se Bunjevac nedvojbeno obilodanjuje u poznatoj i to danas omiljenoj budnici Kolo igra... Nikola Kujundžić (1861-1906) je napisao 1879. g. na „VELIKO PRELO" - koja ni danas „ne da srcu mira". Pismu je uglazbio ŠTIPAN MUK1Ć (1838-1903). Pisma je bila naminjena buđenju nacionalne svisti, s njenim nastankom preporodne ideje IVANA ANTUNOVIĆA (1815-1888) - čija je mati u Čavolju rođena - dobit će puni zamah, širenjem u narodu, na popularnom način očitovalo rodoljublje i domoljublje Hrvata iz Bačke. U ovoj pismi tamburica je znak trajanja Bunjevaca. Bezmalo su svi pisnici iz Bačke u svojim stihovima spominjali tamburu i tamburaše. Jednog svakako moram izdići i to je naš ešpereš-plebanoš IVAN PETREŠ (Neumorno diluje „da lipa bunjevačka i šokačka grana ne zasuši, pridonesi učvršćenju ove svisti o tamburi ko instrumentu uz koji se najčešće opiva život hrvata u Podunavlju ovog podneblja, čineći ga sinonimom rodoljublja. Kao u pismi pod naslovom: Našim sviračima..., Svirajte mi tamburaši... Sto činite pored čaša? (Dosta sam već tugovao) ... Svirajte mi, dok možete! (] gusle i violine isto spominje u stihovima...)
Moram spomenuti moju pokojnu mamu, koja je virna Bunjevka bila i lipo pivala. Snajderka je bila i kad je sijala uvik je i pivala. Od ti pisama sam nikoliko zapantio i danas ji pivam. Pivajuci te stare pisme prisićan se ditinjstva, mislim na bunjevački sokak, di sam se rodio, livada i bara di smo se sigrali. Evo neke ću spomenuti: Divojka Radojka..., Bolujem ja..., Sinoć kad je spavo mrak..., Na brigu kuća mala..., Lipo ti je rano uraniti..., Kad sam bio mlađan lovac ja...
Poznato je, da Bunjevci volu muziku, pismu, ples i veselje. Ali oni su istovrimeno i vrlo marljivi. Pošteni građanini naše domovine, dobri lokalpatrioti, koji dragovoljno primaju mnogo obaveze, kada je rič o našim općem cilju. Svoj zavičaj svaki mora da ga upozna. Tako se naš pokret „za upoznavanje domovine" razvio u masovni pokret, koji služi interesima nacionalnog jedinstva. Tako smo mogli utemeljiti naš SEOSKI MUZEJ uz pomoći „Krug prijatelja zavičaja u Čavolju". U njemu se nađu bunjevački instrumenti.
U sadašnje vrime, na čilom prostoru Mađarske - tambura je dosegla razinu priznatog i vrlo popularnog tradicijskog glazbala. Svirači su neizostavni u izvornim narodnim napjevima, sadašnjim komponiranim, već i u dilima ozbiljne glazbe.
Brojne radijske i televizijske emisije na najbolji mogući medijski način doprinose promidžbi tambura i bunjevačke tamburaške glazbe. Nedeljno iz Pečuha - „Naša kronika"! Od JANIKÉ BALAŽa sam čuo „Uvik su nastojali svirati i pivati toplo, lepršavo i sa srcem". Oni su sa tamburom sa pivačom ZVONKOm BOGDANom prošli pola svita. Zastanimo ponekad i poslušajmo još živuće tamburice, možda nam produže život i zdravlje. I bećarci su uvik aktualni. Slobodno mož reć, da su u bećarcima Bunjevci stvarali izvornu narodnu liriku. Pivam i ja! Čuti tamburaše i tambure, to nije valjda ništo naročito, neobično, ponikad i u rane jutarnje sate, danas u XXT. viku. U tamburi žive ljudi, kojima je ona korenje, osobnost, identitet. Stalni prijatelj i suputnica svi durštveni događaja. Ponovo znamo da iz hrvatske dijaspore ima cilovečernji koncerti posli ratnog vihora. Partituru dobiju ranije za pripravu.
Na selu je tako, pa kad se spusti noć i mrak se slegne na selo, i sokak uzavri na divanu od mlađarije, od pisme, ciktanja i smija, tambure zasviraju i pusto se kolo razmaše. Priko nedilje svi tamburaši radu svoj poso, al kad dođe nedilja il svetac, a oni ajd u mijanu s tamburama. A ja, ako vidim, za njima, pa slušam kako sviraju, još i plaćam njim, naravno, ako mi odsviraju pismu moju... Al kad cigani sviraju, Bože, da ti srce hoće da iskoči. Za čas okrenu tiho, tijacko, pa onda mazno, pa oštro, da pobisni! Sviraju u samo uvo. Ej! Ciganska violina bezbrižna i lukava, alatka ko cio život ciganski. Violina je simbol neobuzdane strasti! Egede cvile, pijuću, jeceju, klikte: strašću i sumorno ječe ujeden put: smiju se i plaču u jednom istom glasku. Znadu pogoditi ljudima bol i oni su zbog toga spremni potrošiti svoje imanje. Znate, glazba se naručuje prema želji i plaća. I danas je to tako.
Kod nas nema cigana. Poznat svirač, rođen u Čavolju je ŠTIPAN VIDOVIC (BEBAK), koji je sviro egede, tj. violinu virtuozno, niko ga nije mogo kopirati. Već u ditinjstvu otac - isto tamburaš - vodi sina po mijanima, pokazajući mu svojim primjerom da se onda može iskazivati svoja volja. Stoga nije čudo, da se Štipan svojoj četrnaistoj godini odo glazbalu i za kratko vrime je imo svoj orkestar. Išo je i u muzičku škulu. Naučio je svirati u klaviru. U čiloj okolini je posto priznat harmonikaš. Na tri jezika je divanio, sviro i pivo. Životni mu je svetonazor bio: „Brez vedrine život nije život, samo pivaj, uvik pivaj..." Na žalost, 2005. god. Stipanovi su instrumenti zauvik umukli. U tuđoj zemlji opočiva. U spomen odjekivalo je i zvono njegova rodnog Čavolja. Stipanova banda je bila od 1950. god. koja je svirala u KULTURNIM DOMU - nova zgrada. Svirali su: Štipan Vidović egede i harmonika, Ivan Ivanac drugi primaš samicom i basprim, Stanko Vidović kontra, Joso Poljaković čelo i Tunča Svraka begeš, svi Bunjevci. Prema potribi orkestar se širio i minjao, pa je ponekad za ispomoć pozivo iz Gornjegsentivana Josu Poljak-a samicom i brata mu, Rudiku, sa kontrom. Oni su „Džinini". Uvik je bilo da su neki zbog razni razloga pristali svirat. A i Štipan je poslendan sviro i u gradu Baji. U izminjenom sastavu zbog smrti članova je ta banda svirala sve do pred kraj osamdeseti godina prošlog vika.
Zavridu da ih spomenim, da prije tamburaša koji su bili svirači sela, poznati gajdaši su bili: Ilija Ivanacz, Mero Pančić, Aleksa Vidović. Samičar je bio Franjo Vida brez ikake pratnje. Za virovati je, da u tom periodu nasto poznati stih bećarcu: „Nije šokac (bunjevac) za birtaša, a ni Švaba za gajdaša".
Kažu naši stari: „Bogat je onaj, koji je obogatio dušu i srce s ljubavlju za druge, a rasterećen mržnjom, zlobom i pakosti." - Meni su ljubavne pisme najlipče. Sićani se, kad sam još momak bio: „Prvi koraci ljubavne igre, koja može započet tak kada se osvoji pogled muškarca." (Dopušteno je po tom tonu tehnike cifranje i lickanja.) Oponašanjem drugi je već sve rečeno: koga, kada, di, kako i zašto ljubiti. „Volim Te." (iskazivanje osićaju). Mladost ne mož zaboravit! Pedesetpet godina sam živio u lipim braku, a već peta godina udovac. Sto veća ljubav, time veća žalost! Ja čak i danas dršćem, čeznem, vazda željan zagrljaja moje... Naša ljubav nikad neće proći, i tuga se zar lakše podnese, ako narodnu muziku slušam. Danas su mi voljene pisme: Sve je ona meni..., Na te mislim..., Za tobom moje srce žudi..., Sliku Tvoju ljubim..., Al kad Tebe ljubit ne smim..., Sve sam dao za ljubav tvoje..., Tamburaši, svirajte mi..., Stanite dani..., Život teče po laganom ritmu..., Hej, salaši na severu Bačke..., Molio sam Boga za te..., Ljubio sam... Kada slušam te pisme? Rano se budim. U zoru od 4 sata do šest slušam emisiju radija NOVOG SADA - „Narodna muzička lepeza" naslovom, a u OSJEKU - „Ritam Šokadija".
Stare i najnovije pisme možemo čuti. Često se javlja i moj miljeni bunjevački pivač ZVONKO BOGDAN, čiji repertoar dobro znam, s većinom ga i imam na ploči CD. Odmaraju me pisme...
U našoj regiji danas ji spominju kadgodišnje Bunjevce-tamburaše: Albo i Antun Petrovac iz Baje, Tomić Aleksandar (Gojoš) iz Bikića, Joso Poljak (Džino) iz Sentivana, Barić Jovica i Jakšo Babić iz Gare, Tumbaš Pere i Đuraković Ivuš iz Kaćmara, Joso Ribar iz Baškuta, iz Dušnoka Illés Jako, iz Baćina Kelc Jano, iz Santova Balatinacz Ljubomir, Sišković Cedomir i Galić Duka, iz Bačkog-Aljmaša Mijo Kulišić i Simun Prikidanović.
Znamo da nije ritka obitelji bilo di su Bunjevci kupili samicu i kao samouk su naučili svirati samo za svoju zabavu, razonodu, provoditi vrime... Osobito na salašu. I ja sam sviro u samicu, imam i tamburu. Nije bitno, di se svira i ko svira samicu, bitno je, da se zvuk ovog našeg glazbala čuje, i kao takvu dužni smo je i dalje činit i čuvat!
Zaključak se nameće sam. Ovo je kraj moga izlaganja. Možemo zaključit, da mi i nadalje njegujemo kulturno nasliđe i baštinu. Broj slušatelja i zaljubljenika u tamburu je sve veći i veći. 1 ako mi ni nemamo tamburaški orkestar, imamo divnu plesačku grupu koju stalno pratu gradski tamburaši. Folkloroši rade i vižbaju da bi se pokazali na nastupima. Sve je više prilika za prikaza i iznad državne granice. Uz tambure se piva i igra, al sve više se izvode mali igrokazi u kojima folkloraši prikazuju stare, često već zaboravljene izvorne običaje.
Za ponovni preporod tambure i akustične svirke najzaslužniji su hrvatska kulturno-umjetnička društva, zato za njih čekamo pomoć iz matice nam domovine.
A tambura húros hangszer, melynek eredeti bemutatásával kezdjük írásunkat és elnevezésüket, formájukat mutatjuk be. E hangszer a horvát-bunyevác etnikumhoz való különleges kötődését elemezzük és mutatjuk be. Csávolyon reneszánszát a XX. szd. elején kezdte. Ismertetjük a csávolyi tamburásokat név szerint, sőt, a régióbeliekét is. Hétköznapjaik mellett küldetésükről is szólunk. Néphagyományok ápolása a bunyevác nagy préló-fonó. Folkloristák ének- és táncainak kísérete. Az köztudott, hogy a bunyevác nép lelkét eleven érzelmi élet jellemzi. Közismert, mennyire szereti a dalt, zenét, táncot, vigasságot. Népszokásaink gazdag tárházára is utalunk. Egy magyar tamburazenekar is volt falunkban, az egyetlen magyar kocsmában. Neves zenész VIDOVITY ISTVÁN volt, akiről külön is megemlékezünk írásunkban.
 |
 |
 |
 |
 |
 |
 |
 |
 |
 |
|
|