|
|
Najdraže uspomene mojega ditinjstva vezane su za proštenje (kermeš, kirbaj). U moje pamćenje se ovaj adet uvrižio duboko, uslid pričanja mojeg dide s očeve strane, koji ni jedno proštenje nije propustio. Bio je to važan čin, događaj, jer je Antunovo ne samo svetac, nego ujedno i trenutak, dan posli mukotrpnog seljačkog rada. To je bio ne samo period odmora, nego i dan, koji napaja Bunjevca, seljaka novim snagama i okrepljenjima, ulaže nade u lipče sutra.
Bajsko sv. Antunovsko proštenje je stoljećima unazad bilo čuveno. Ono je vezano za crkvu Franjevačkog reda (15-og lipnja) kada se slavlje održavalo bogatim folklornim običajima. Bio je to blagdan crkvenog i pučkog (narodnog) karaktera. Postao je on poput duhovnog nadahnuća, ujedno i potriba društvenog sastajanja, svetkovina željno čekana i potribna za svakog Bunjevca.
Koliko današnju mladež zanima prošlost i običaji svoji predaka. Bálint Sándor (1904-1980), istaknuti etnografu svojim radovima svitskog glasa naročito je podvukao važnost virsko-narodni običaja, baštine. Proštenje u općoj narodnoj svisti je blagdan crkve, a ujedno i dan narodnog veselja, zabave, mulatovanja. To je „imendan" crkve, sveca po kojem je crkva uzela ime i njime osvećenja (dedicatio et ecclesiae).
Tom prilikom se pozivaju gosti iz obližnji mista, prijatelji, dobri znanci. Najnovije i inozemstva. Ako za to nije bilo mogućnosti, nisu oni krivi. Red i običaj je bio da gosti već prije mise stižu, kako bi mogli prisustvovati misi. Posli toga je slidila bogata gozba uz obilje jila i pića. Uveče bi za mladež do zore održavan bal. Gosti sa strane bi još istog dana vratili se svojim kućama. Dolazak gostiju nije bio grupno organiziran, kao na proštenje hodočašća na bajskoj Vodici.
Sv. Antuna, kojeg danas svetkujem, vezanje za ime Paduanskog sv. Antuna (1195-1235). U narodu je on ušao kao Antun čudotvorac. Po ostavštini, njemu se molitvama obraćaju katolici i pripadnici druge vire. „Njegova popularnost ga je uvrstila u svitskog sveca." On je pokrovitelj beznadežnika i ljudi, koji su izgubili neke predmete.
„Ovaj svetac se smatra raniteljem siročadi, zarobljenika, nerotkinja, bolesne diče i vojnika regruta." Kothencz Kelemen: szent Antal-napi események Baján a XVII.-XX. században. In. Bajai Honpolgár, 2007. jún. 2.p.
XII. Pius gaje svrstao svojom bulom u red Ecclesiae senate lumen - kao crkvenog učitelja.
Sv. Antun je ovikovičen i u slikarstvu, brojanicama (očenašima) s 13 očenaša, Zdravom marijom. Svoja pobožnost može se sve očitati pod slikom sv. Antuna.
Đakovački biskup, gróf Patacsich Gábor 1706. g., a kasnije kalački biskup sazvao je žinat na kojem je donesena odluka u 15 točaka, kojima je odlučena i svetkovina crkveni proštenja. Tako je i sv. Antun uvršten u red svetaca proštenja.
Nigdi u našoj domovini nije se tako slavilo, svetkovalo proštenje, ko kod Bunjevaca i Šokaca u crkvama Baji i Mohaču.
Povisni i jezički podaci ukazuju na uticaj bosanski franjevaca na južno Mađarsku oblast. I stručna literatura ukazuje da je svetkovina Antunova vezana prvenstveno za hrvatski živalj.
Bunjavački virnici na franjevce pomišljaju kao na dobrotvorne dušebrižnike upoređujući ji sa Mojsijem, koji je iskupio svoj narod i preveo ji u novu postojbinu. Na dan sv. Antuna, na proštenje bi pristizala masa gostiju Bunjevaca, Šokaca, Raca iz mista i okolni sela. Proštenja bi posićivali čak i oni virnici, koji nisu razumili hrvatski. Triba priznati, daje porid navedenih okolnosti, način svetkovine uvik očuvao bunjevački karakter. Sveta misa i pridika održavala bi se na bunjevačkom jeziku. Za pridiku bi zvali i svećenika iz drugi mista. Ivan Petreš, župnik, bi se ovamo ubrajao, koji je bio izvrstan govornik, pridikator. On je između 2 svitskog rata i kao pisac, pisnik, bio jedini patronat Šokaca i Bunjevaca. Njegovi govori su imali duboko nadahnuće. Velik uticaj na pastvu. Još mi i danas pada na um proštenje i procesije uz miris tamjana i voštanica, pa tek pridika plébánosa Petreša.
Proštenja su bila i obiteljska svetkovina duševno napunjena dubokim osićanjima.
Dolazak Bunjevaca katolika spominje se na period od 1686-1690. g., za vrime kalačkog biskupa, kada su Bunjevci i ostali katolici bižali isprid Turaka sa Balkana. 1699. godine utemeljit je paduvavski red pod nazivom sv. Antuna. Čavolj je kao pustara pripadala varoši Baji i tako je došlo do nastanjivanja Bunjevaca početkom 1700. g. U to vrime učestala su bila trvenja između komorni vlasti i kalačke biskupije. 1734. g. osnovana su biskupska imanja nastanjena Bunjevcima.
Prema Cronika Visitatio u gradu od dvi crkve jedna je bila bunjevačka. Subotičke „Bunjevačke novine" pišu: „U izgradnji Franjevačke crkve imućniji Bunjevci su uzeli veliki udio pod tim uvjetom, da sve dok u varoši i jedan Bunjevac živi, redovito se mora služiti misa na bunjevačkom jeziku." Duševne obaveze, dušebrižničke dužnosti iz kršćanske ljubavi tribaju obavljati fratri reda. „Čavoljska História Domus" utvrdila je red misionarstva, imena dužnosnika i službeno vrime. Iz pojedini imena jasno se očitava poriklo svećenika: Evetović, Čilić, Terzić, Baslić, Peštalić, Marinčević...
Prosvititelji toga doba šire nauku ilirskim jezikom od Budima do Baje. (Ovi su već u Mađarskoj rođeni.) Od franjevaca u našoj regiji preko svoji pisani knjiga poznatiji je Grgur Peštalić. (Baškut, 1755-1809) Među fratrima rođenim u Čavolju franjevačkog reda bili su: Mandić Demeter ofm. 1737-1782., Baja, Schauer Antal ofm. 1802-1879. Bács (Bač), Tamás Alajos János ofm. 1858-1939. Róma (Rim), Hamháber Gentilis Krisztián ofm. 1863-1915. Szabadka (Subotica).
Poznato je, da pored Subotice sridište bačvanski Bunjevaca i Baja se ubrajala, kao drugo sridište franjevaca. Iványi István, znamenit povisničar, za Bunjevce piše da su hrvatskog govora, da su dobrodušni, pošteni, pobožni narod. Nadalje piše: imaju bogate običaje, čvrsto se vežu za viru, ponosni su ako iz njihove loze se neko zapopi. Gostoljubivost je kod nj i beskrajna.
Za Bajsko proštenje se kaže, da se nije dolazilo u goste prazni ruku, nego se donosili pokloni u obliku proizvoda: jagnje, živinu, prase, guska, patka, kokoš. Nosilo se još: brašna, vina, kruha, kolača, platna ...
Ovim dragovoljnim poklonima želili su se zafaliti kao za dar kao porez svećenstvu u znak blagodati za zdravlje i dobrobit. Od ti dobrovoljni poklona su se fratri održavali. Otud i potiču nazivi kao: sv. Antuna kruh, sirotinjski kruh, itd.
Na misi o svecu bi došlo do osvećenja ljiljana (lilum candidum).
Na taj dan je i oltar bio ljiljanom okićen. Cak je i nazvan cvićem sv. Antuna. Divojke i žene su na misu odlazile sa strukom ljiljana. XIII. Leo papa uveden je sveti običaj osvećenja ljiljana.
Još početkom prošlog stolića male Bunjevke s Dolnjaka po završetku osnovne škule u narodnim nošnjama bi odlazile na crkveni obred uz pratnju viroučitelja. Tada bi se ispovidile. Simbolično bi sobom imale stručak ljiljana. To bi ji opominjalo na dičji blagoslov.
Tu tribam navesti, daje sv. Antun u 35-oj godini života umro u franjevačkom samostanu Anceli, putem za Padou, u prisustvu svojeg patronata Tome... Praštajući se od njega, dotakao mu je vrat koji je stalno bio u čirovima i tako je od to doba sasvim ozdravio. Grobnicu sv. Antuna u nakon 30 g. posli smrti otvorili i vidili, da mu je jezik sasvim zdrav i crven. (Ana Vojnić, Kortmis in. Bunjevačke novine 2008. 5. st.)
Toga dana su bunjevački momci uzvratili dar primljen od cura za polivanje, šarenu jabuku, narandže, jasmina, ružmarina i ostalog cvića kojim bi se momci kitili za šešir. Pod šatrama poredanim oko crkve mogli su se kupovati raznoliki „proštenjski" pokloni. Pojedine poklone, crkveno-duhovne, još su i blagoslovili. Moglo se kupiti svilena marama i tzv. cenzarske papuče i slično.
Na bajsko proštenje sam najčešće sam sa roditeljima ili s didom odlazio. Seoska proštenja razlikovala su se u tome, što su se tu našli i raznorazni „zabavljači", vrteške (ringišpili), ljuljaski čamci i ostale privlačne stvari za dicu. To je za nas značilo veliku radost. Varošanska proštenja i u tome su se razlikovala, jer su bila šarolikija i bučnija, popraćena svirkom i galamom. Halvari su gromoglasno nudili svoju robu noseći na glavi turski fes, kako bi što većma privukli mušterije, kupce. Tu su se našli i nišandžije sa puškama, često bi narušavali sa svojom pucnjavom i zvona. Sićam se svega, ko da je juče bilo. U crkvi su se već od ranog jutra žene „krunčarke" molile Bogu. Prošlog stolića su šatre samo sa strane tornja bile namestite. Bilo je tu svega i svačega: bonbona, čokolada, medenjaka, sladoleda, igračaka, lutaka, pušaka i kojekakvi potrebština. Našli bi se tu i majstori zlatari, papučari, prodavači svileni marama i drugi drangulija. Bilo je tu svega, što se tek moglo prodati i kupiti. Prodavali su se tu i svete prilike, kipovi sv. Antuna, anđeli od gipsa, derdani, prstenje, brojanice, sviće, bočice za svetu vodu i drugo.
Smatralo se (po virovanju), da se samo onaj momak srićno može oženiti, a divojka udati, koji su prisustvovali na Antunovskom proštenju i na velikom bunjevačkom prelu. Velika bunjevačka prela nisu se mogla zamisliti brez igrokaza (zabave) na bunjevačkim jeziku. Znameniti pisci (A. Karagić, 1. Petreš) pisali su igrokaze koji su obitavali običajima iz seoskog života. U njima se osićala srž narodnosnog bitisanja i buđenje nacionalne svisti. Dakako, u tim igrokazima kritikovale su se i mane tog doba. Zabave su imale magično-privlačnu moć. Sale su bile dupke pune, vamo je dolazilo veliko i malo. Divojački vašar je bio održavan na Malu Gospojinu, na bajskoj Vodici. Vamo se dolazilo sa sviju strana iz okolice, to je bilo ujedno i misto hodočašća. Već u XIX. stoliću su ovo misto smatrali kao čudotvornim. Obično su tu roditelji birali za sina mladu i za ćerku đuvegiju. Ko drugo sridišnje misto smatrala se Čitaonica. „Bajska kršćanska čitaonica" je osnovana 1911. g. u ulici Erzsébet királynő. Tu su se okupljali ljudi u slobodno vrime, zabavljali i razgovarali. Čitaonica je imala i svoj pivački zbor, dramsko društvo, tamburaški orkestar. I mnogi svatovi bi se tu održavali. Dr, Miša Jelić, advokat, je bio glavni patron Čitaonice. Odatle su se kretale povorke („varšangski" - pokladski) maski i ostali bunjevački obredi kulturnog života, vezani za ovu ustanovu. O zanačajnoj ulozi Čitaonice podrobno piše dr. Rapcsányi Jákob u svojoj knjizi od 1934. g. (Bács-Bodrog Vármegye közösségei Bp. 1934. 318-387. p.)
U našoj regiji nije nepoznata forma sakupljanja milostinje, prošenja. Gradovima i po selima sa jednokonjskom zapregom, fratri bi obilazili kuće i primali sve što bi njim se dalo. Mi, selska dica, trčali bi za njima prašnjavim putem. Zauzvrat fratri bi poklanjali divojkama prstenje, momcima medalje, odraslima svete prilike.
Imovinski razlika bilo je i tada, bogati pa i sirotinje. Poznavao sam čavoljske prosjake, stanare „sirotinjskog doma". O Božiću oni bi dobivali poklone. Bunjevac je dobrodušan čovik, rado pomaže kadgod samo i di može. I u kutiju za milostinju (persely) stavlja svoju novčanu milostinju. Među svecima Sv. Antun zauzima misto najpočasnije.
Tribamo tu spomenuti da ne možemo naći crkvu, koja nema sv. priliku, kip sv. Antuna. On se smatra raniteljem, braniteljem diče. Na sv. ikonama prikazan je u naručju sa malim Isosom, u drugoj ruci krunom. Prid njim je ljiljan, kao simbol čistote njegova svita života. U Čavolju počev od 1900. g. ima svoj kip. Tu sam vidio ne jednom, da zaboravljene stvari: kišobran (amorele), brojanice (očenaše) i druga sitnice postavljaju na podnožje kipa, kako bi zaboravan čovik kasnije pronašo izgubljeno.
O svetoantunskoj kutiji (peršelju) kruže mloge legende. Dragovoljni novčani pokloni u kutiji nisu davnašnjeg datuma. 1890. g. u jednoj francuskoj varoši dućandžija nije mogo otključati vrata dućana. Pozvo je majstora, no, sve je bilo uzalud. Dućandžija pozove pomoć nekoliko prosjaka, da se mole svetom Antunu, i začudo: Posli molitve, brava se brez pomuke otvorila. Prodavač je u znak zafalnosti u magačinu podigo kip sv. Antunu. Čitava vist se friško pročula i ljudi su dolazili u hodočašće. Vlasnik dućana bi uz podnožje kipa postavio kutiju za dragovoljne priloge i istu podilio među prosjacima. Odonda je običajeno, da se uz kip sv. Antuna nađe kutija (peršelj) za dobrovoljne novčane priloge.
Koliko li je tek duhovna veza Bunjevaca i Sokaca sa franjevcima, kojima duguju za kršćansku dušebrižnost. Mi, čavoljci u niku ruku osićamo se bližim najskim Bunjevcima. Zašto? Sa malim zaokruženjem pokušaću objasniti to. To sam već napominjo, kako je došlo do utemeljenja čavoljskog naselja putem iseljenja Bunjevaca iz Pandur sela i grada Baje, kako bi kasnije formirali svoje vlastito naselje. Etnički sastav (sadašnji) formiranje u VII. i VIII. stoliću.
Utvrdito je iz više izvora da su Bunjevci nerazdvojni sastavni dio Hrvata (napr. XIV. Kelemen papina bula iz 1773. g.).
Naši preci, uterniljitelji svoje prvo zvono šalili baš u Baji 1722. g. U međuvrimenu je to zvono prinešeno u groblje (köztemető) godine 1800. Nije li zanimljivo i veličanstveno, da ovo malo zvono, koji svojim blagim zvukom odjekivalo u znaku nade i vire za lipče sutra, davalo duševnu snagu, danas isto zvono svojim zvukom obiližava trenutak praštanja od zemaljskog života. Eto, kako može i puka slučajnost da se slije u niku vrstu simbolike. I kad me misli vode današnjici, s gorčinom u srcu i suznim očima moram priznati, da puno više bunjevački žitelja saranjujemo, pokapamo, nego što krstimo novorođenčadi.
Prva crkva zidana je 1740. godine, za svojeg sveca zaštitnika (patrona) sv. Franju Assiskog, koji je oličen najednom crkvenom pendžeru. Utemeljitelj franjevačkog reda je Giovanni Francesco Bernadone (1181-1226).
Zaštitnik druge čavoljske crkve je Preobraženje Gospodnje, 6. kolovoza. Ova crkva zidana je 1783. g. U vrime župnika Josipa (Joze?) Bošnjaka. Prema pridanjima na zidu plebanije nalazi se freska na temu o životu svetog Assisi Ferenca. (P. Unyi Im. 63. p.) Nije česti slučaj da se među precima nađe znamenita osoba, Nikola Milašin (kršteno ime Bertalan, Bariša) (1736-1811). Savitnik apoštolsko-kraljevski. Njegovu nadarenost i sposobnost primetio je već kao diteta bajski župnik Bonaventura Basslich koji se brinio o mladom učeniku franjevačkog reda. Zalagenje i trud mladog franjevca dovili su ga do zavidne karijere své do biskupske stolice u Székesfehérváru. U Baji je svoju prvu misu celebrirao. Od II. Leopolda, nimačko-rimskog cara, mađarskog kralja 1791. godine prima plemićki čin. O smrti oca Basslicha izvistio je biskupa Milašina pisac župnik Grgur Peštalić dr. Filozofije.
Uzvratno pismo biskupu na latinskom jeziku posridstvom franjevački redovnika (História Domus) navedeni tekst (pismo) priveo mi je moj dobrotvor, župnik iz Seremle, Kapocs Nándor. (Kapocs Nándor - Kőhegyi Mihály: A bajai ferencesek magyar nyelvű fordítású egyháztörténete 1694-1840. Baja 2000.) Na inicijativu čavoljskog Zavičajnog-Pnjateljskog Društva u čast biskupa podignuta (postavljena je) spomin ploča. Životni put Nikole Milašina u svojoj knjizi je opisao Miso Mandić.: „Milassin Miklós életútja 1996." Dokumentacijski materijal može se poglidat u seoskom muzeju Čavolja.
U našoj bunjevačkoj ostavštini tribam navisti, da postoje novi toponimi kao svidočanstva našeg bunjevačkog življa na ovim prostorima. U gradu Baji jedan dio grada se zove Mali-čavolj, a postoji i Čavoljska ulica.
Franjevci su priko sedam stolića bili stalni pratitelji Bunjevaca, njihovi učitelji, duhobrižnici. Franjevci su poznavali svakidašnje brige, viru, pismeno su ostavili identitet i čuvanje istoga. Zafalnost Bunjevaca za zalaganje redovnika ni do današnji dana nije izblidila. Prema ostavštini iskustvu sv. Antun je zaštitnik, branitelj od mnogi bolesti, kao što su: očni bolesti, pogančine, razna zapalenja. Neki svećenici bili su vični ličenju bolesnika raznim travama i mineralima.
Ličenje bolesti, koji su obavljali svećenici, bilo je popraćeno molitvama. Likovitim se smatrala medalja sv. Antuna i minijaturni kip. (I danas ga čuvam.)
Ivan Antunović kalački biskup piše u svojoj knjizi uz ovu temu „Bog sa čoviekom" Vác 1789. g. „Bolnice i sirotišta".
U svojim napisima govori o ondašnjim zadacima. Iz ovoga se vidi, da su ustanove, koje vode brigu o sirotinji i ugroženi padale pod nadzor i brigu biskupije. Mati biskupa Antunovića je poriklom iz Čavolja. Njeni posmrtni ostaci počivaju u Kaloči, zajedno sa njenim sinom. Čudno je (i žalosno) da nema nadgrobnog spomenika ni natpisa.
O svetoantunskim „zakonima" još ovo: na Antunovo je zabranjeno paliti vatru, misiti tisto, obavljati poslove na njivama i vinogradu. Drugi dan nedilje (utorak) posvitit je sv. Antunu.
U katoličkim (Kecskemét) kalendaru čitam, daje sve rasprostraniji molitveni rd sv. Antuna, na što upućuje i svećenik Imra:
Svitlost današnja Svetoantunovska je drugačija za razliku od prošli vikova. U srcima nam je neprolaznost vrimena, barem u nas stariji, ono, što je bilo tako lipo, urizalo nam se u miso i žilu kucavicu, čezne za prošlošću, jer osićamo da se puno toga gubi, nestaje...
Minjaju se režimi, naš živalj se amo-tamo seli, s trbuhom za kruhom, sve ima svoje poslidice, pa i štetan uticaj, pogotovo na onaj sloj narodnosti, koji se brojčano toliko stanji, da tek što životni tinja. Di su ona prava prela, oni lipi, šaroliki običaji! Tek se pokatkad začuje sitan titraj tamburice i mila nam materinska lipa rič...
Zar vrime može toliko da briše? Zar civilizacija mora da bude tako kobna, nemilosrdna za nas male?... Brez šale... Narode male. Ne zaboravimo... „Simbol sridnjeg vika bio je čovik prikrštenih ruku na molitvu, novog doba čovik sa knjigom u ruci, a danas čovik, koji sidi prid televizorom ili bulji u kompjutor!"
Jávor Ferenc (1910-2003) i Mándics József (1866-1954)
Szent Antal napi búcsú és a bunyevácok... kapcsolatáról, hagyományaival foglalkozik a tanulmány. A bajai Páduai Szt. Antal - a köztudatban a barátok temploma - védőszentjének ünnepi búcsúja a bunyevácokat vonzza leginkább. A bunyevácok különleges tisztelete, szeretete övezi a ferencrendi barátokat. Ez még a Magyarországra való betelepülésekhez kötődik. Hisz a barátok szervezték a menekülés útjait és kísérőik voltak a török elöl való úton. Ősrégi hagyománya van ennek a búcsúnak. Az ország bunyevácságának ez ilyenkor találkozó helye. Nem üres kézzel érkeztek ide, Bajára. Olyan katolikus templom nincs hazánkban, ahol ne lenne Szt. Antalnak szobra. A hívők szerint Szt. Antal mindenkinek mindenben segít, ha hozzá fohászkodnak. Gyógyít is. Kis Jézussal a karján, fehér liliomszállal, mely a tisztaság jelképe, ehhez is népszokás kötődik, melyet itt ismertetek is. A kolduló barátokról is szó esik. Legendáknak se szeri, se száma... Befejezésül a búcsú és a leányvásár kapcsolatáról esik pár szó.
 |
 |
|
|