|
|
Ja, kao jedan od nekadašnjih učenika, - danas umirovljeni učitelj -, koji redovito istražuje povjest, lokalnu povjest, dio svog djetinjstva, davno sam osjećao takvu pristranost, kao sada. Svaki dan života daje nove zadaće, a daje nam i danas. To su i moji korijeni. Ulog nije mali: možemo li sačuvati za sljedeća pokoljenja sve ono, što se u prošlosti zapisalo. Svaka obljetnica dobar je povod, da se osvrnemo nazad.
U životu jednog naselja rijetko se događa, da među ovdje rođenima netko postane zapažena ličnost. Žitelji našeg sela dali su 16 svjećenika rimokatoličkoj zajednici, od kojih su osmoro bunjevačkog podrijetla, a dvojica iz mješovitog braka, od majke Bunjevke. Jedan od Bunjevaca došao je do biskupskog ranga, a drugi je umro daleko od svog rodnog sela, kao voditelj jezuitskog reda.
Na čiju ulogu u javnom životu želim se osvrnuti danas, nije nitko drugi nego Ivan Petreš, književnik, koji danas slavi 130. obljetnicu svoga rođenja. On je dvadeset godina bio župnik-ešpereš u našem selu. Iako se nije rodio u Čavolju, selo ga je odmah prihvatilo, a ovdje je proveo i najaktivnije godine svoje djelatnosti, sve do smrti. Čavoljani ga nikad nisu zaboravili, kao ni ona druga dva spomenuta svjećenika.
Istina je, da se ovakva sjećanja najviše puta odvijaju na ad hoc način! Na njihov život i rad podsjećava nas postavljena spomen ploča, kao i stalna izložba u mjesnom seoskom muzeju. O biskupu Milašinu i župniku Petrešu napisao sam posebne knjige na dva jezika, sa mnogo fotografija i dokumenata. (1997.) Svakoj čavoljskoj bunjevačkoj obitelji darovali smo po jedan primjerak, a počasne primjerke su dobili i mnogi drugi. Kada smo slavili tisućitu obljetnicu naše Nadbiskupije, knjige smo poklonili učenicima mjesne škole. 1996. godine bio je nazočan i radio, i televizija!
Naš župnik se uvjek držao izreke: „Žitelji Čavolja na tri jezika slave Boga, ali sa jednim srcem ljube svoju domovinu!" U selu žive Mađari, Njemci - Švabi -, Bunjevci, a od 1947. godine iz Csallóköza nastanjeni Mađari rimokatoličke i reformatske vjere. Mađari, kao i Bunjevci, koji su uvjek bili u manjini, Njemce su nazivali Švabama, ali to nisu mislili u pejorativnom značenju. Danas je stanovništvo 90 % mađarsko, svaki vjerski obred obavlja se mađarski. Još i danas živi u selu i njegovoj okolini Petrešova rodbina, koja čuva njegovu ostavštinu, spominjajući galantnu pomoć preminulog „Čiče". On ih nije zaboravio ni u svojem testamentu, koji je napisao 22. svibnja 1924. godine. Iz tog dokumenta doznajemo, šta je na koga ostavio. Kaločkom Domu umirovljenih svjećenika, kao i čavoljskoj sirotinji, darovao je - na isplatu - jedan miliőn kruna. Sljedbenici su sami mogli odlučiti, da li će u naturi uzet svoj dio, ili će prodati nekretnine i novac podijeliti. To svjedoči 27. kolovoza 1937. godine napisan podsjetnik o licitaciji.
Kada je svećenička stolica u Čavolju postala prazna, Petreš je prema inventaru napisan 3. lipnja 1917. godine, od ovdje službujućeg administratora Égi Lőrinca preuzeo plebaniju, kao imenovani župnik. 1919. godine je postao dekan grada Baje i njegova kotara.
U Čavolj je došao sa svojom majkom udovicom, koja je preminula nakon godinu dana. Tu su kupili kuću bratu Štipanu i njegovoj obitelji, koji su se takođe nastanili u Čavolju. Neudata bratovljeva kćerka Ceca, od tog doba je vodila Petreševo domaćinstvo. Brat Štipan je sa suprugom iz Kaćmara imao trinaestoro djece. Supruga mu je umrla 1931. godine u 59. godini života, a on se i drugi put ženi sa ženom iz Matevića 1936. godine. Stanovali su u takozvanom „Bunjevačkom šoru", na lijevoj obali potoka Kiđoša, ali najviše su se zadržavali na plebaniji i na „popovskom salašu", gdje su vršili poslove kućanskog gazdinstva. Salaškom imanju je pripalo 48 kh oranice, 188 hvati vinograda sa kućom „vincelerom" i bostan. Uz to je Biskupija darovala godišnje 24 hvati šumske cjepanice, dok je naselje davalo novac u gotovini... Iz toga se moglo živjeti, pa i dijeliti u dobrotvorne svrhe. Dobro su gazdovali.
Sveukupno 60 godina dugačak životni put dekana-župnika krenuo je iz Kaćmara, 21. listopada 1876. godine. Nije se rodio u uglednom roditeljskom bogatstvu, sve što je kasnije postigao, može zahvaliti svojoj snazi, talentu i znanju. Više puta imao je pred sobom primamljive mogućnosti, ali on, ne mareći za karijeru, kao dobar lokalapatriota, ostao je među svojima. U bunjevačko-hrvatskim službenim stvarima uvjek je uživao povjerenje svakidašnjeg biskupa, kojima je pomagao u sastavljanju pisama (cirkulari, okružnice).
Svakoga je nečekano iznenadila vijest o njegovoj nagloj smrti, koja je nastala u bajskoj bolnici 15. lipnja 1937. godine, utorkom uveče u pola osam, nakon kraćeg bolovanja ijedne manje operacije. Uzrok smrti je navodno bila Petreševa šećerna bolest. Dan prije gaje posjetio biskup grof-dr. Gyula Zichy. Sprovod je održan 17. lipnja prije podne u 10 sati nakon svjete zadušnice uz mnoštvo pratitelja. Mrtvački odar je bio postavljen u mjesnoj crkvi. Misu-zadušnicu i sprovod je celebrirao dr. Kálmán Gonczlik, opet papin komornik, dekan-župnik bajske centralne plebanije. Oproštajnih govora bilo je na bunjevačkom jeziku. Potresnutom dušom su pisani nekrolozi, kako na mađarskom, tako i na hrvatskom jeziku. I izvan granica su objavljeni članci o djelovanju i životmnom putu Petreša. (Zagreb, Subotica)
Pred duševnim očima još ga i danas vidim kroz stakleni posmatrač, u duplom sanduku, u crkvenom svjetom odrištu. Onda sam prvi put vidio ovako veliki ukop, sa puhačkim orkestrom, pjevačkim zborom. Move, levente, čerkesi, počasni dvored, đaci...
Uz glasove zvona, mnoštvo popova, žalosna povorka je pratila staklena mrtvačka kola sa konjskom zapregom do kapelice groblja, gdje se nalazi od sela darovan grob. Petrešovo vječno počivalište označeno je na dva jezika, a na njemu se uvijek može naći cvijeće i svjećice na Danu mrtvih. Mjseni i vandomovinski Hrvati još ga i danas sa velikom ljubavlju spominju, posjećuju njegov grob, -jer u svojim djelima ovaj dobročinitelj još uvijek živi, tu je među nama. Kako pametna izreka kaže „jedan čovjek je sve dotle besmrtan, dok mu duh živi u nama". „Navik on živi, ki zgine pošteno" - često opozivanu njegov duh!
Moj lični doživljaj sa Petrešom bazira se u prvom redu na sate vjeronauka. U razredu sa olajisanim podom sjedilo je 40-50 učenika u stupcu postavljenim klupama. U jednoj klupi sjedili smo šestorica. Ja, naime još pripadam generaciji sa „tablicama". Često je sjeo kraj mene onako u reverendi. Katekizam je učio na materajem jeziku, i mnoge lijepe stvari je crtao na ploču. Pripremao nas je na pričest, ispovijedanje i miropomazanje. Još i danas čuvam spomenicu sa njegovim potpisom. Očenaš smo naučili na maternjim jezicima mojih vršnjaka. Volio nas je, nije nas tukao, ako gaje netko iznervirao, tim je rekao: „magarac". Poštovali smo ga i voljeli zbog njegovog neposrednog tona, istinitosti. Kako smo ga oplakivali!
Često smo ga viđali na ulici, kako seta u tvrdom šeširu, cigarom u ustima ili sjedi na klupici pred plebanijom i puši lulu od istive.
Dobro se sjećam svjetih misa, svečanih čeznuća, krasnih ceremonija, mirisa cvijeća i tamjana, miništracija. Sve je to utjecalo i na mene cijelog života. Obilan glas župnika ispunio je čavoljsku crkvu, kada je pjevao Praefeciju ili Pater noster, uz pratnju najfinijih registera učitelja-kantora, kasnije ravnatelja škole, čika „Poldike". Vjernici su često suznim očima bili ganuti na ovim misama. Zvali su ga i na druga mjesta, da drži pridiku! Sve je to činio na tri jezika. U ono vrijeme je bio zahtjev, da svjećenici govore jezik vjernika. Danas to više nije tako. Od Petreševe smrti u Čavolju nije bilo bunjevačkog župnika.
Petreša je mnogo toga vezalo za selo i za svoj rod. Tjednik Felsőbácska pisao je o njemu: „Dekan Ivan Petreš je oduševljeni voditelj vjerskog i javnog života, oštrim riječima bičuje sve ono stoje štetno, ali je energičan branitelj slabih i istinitih ljudi, voljeni zaštitnik svih onih koji se nalaze pod njegovim ravnateljstvom".
Uvijek je pazio na red jezika za vrijeme misa i ceremonija, da ni slučajno ne bi izazvao osjećaj potištenosti. Njegova predikacija na Matericama imala je istaknuti značaj. Ako je ponoćnica održana na bunjevačkom jeziku, prilikom izlaska iz crkve - sa kantorom u suglasnosti - kao prelidijum, orgulje su svirale poznate melodije narodnih pjesama „Zvoni zvonce" i „Momačko kolo". I time su jačali radosno raspoloženje blagdana. („Još je lipče to kolo muško, kad ga igra srce bunjevačko")
Propovijed na maternjem jeziku naših predaka na ponoćnicama ukinut je na 253. obljetnici postojanja našeg sela. Na najveću žalost mještana u tome je kumovao svjećenik šokačkog podrijetla, koji je svoje ime promjenio, a privremeno je vršio bogosluženje u Čavolju. (1977.)
Bunjevci su pobožni ljudi i mi smo dobili religiozni obiteljski odgoj. Roditelji su nam redovito odlazili u crkvu. Otac mi je umro u 90. godini svoga života, i kako mi je pričao, ni jedanput nije bio odsutan sa ponoćnice! Između 1933-1945. godine bio je zastupnik u vjerskom odboru naselja. Djed od oca, za vrijeme srpske okupacije (11. 10. 1918. - 20. 08. 1921.) bio je seoski „birov" i nadstojnik. Tako je službeno bio u kontaktu sa mjesnim župnikom. Poslije srpske okupacije u Čavolju nije bilo osvjete. Mi smo stanovali u kući djede, gdje nas je župnik više puta posjetio. Ja, ali i odrasli, ljubili smo ga u ruku. Didije uvijek donio nešto za čitati. Od njega sam naslijedio Antunovićeva djela „Bog s čovikom" (1879.), „Rasprava" (1882.). Pretplatio mu je i zagrebački „Glasnik".
Petreš je i kao javna ličnost bio zapažen. Sve do smrti zastupao je selo u županijskom zakonodavačkom tijelu, bio je mjesni zastupnik i predsjednik školske stolice. Na mnogim prigodama on je držao svečane govore, pozdravljao goste. Niše vezao uz političke stranke. Oni koji su ga poznavali, držali su ga za obrazovanog čovjeka sa slobodnim mišljenjima i istinitog rodoljuba, obožavali su ga zbog njegovog finog, ljudskog stila. Veliko leksikalno znanje, dobar diplomatski osjećaj pomogao mu je u tome, da angažira mjesne imućne gazde, da pomognu u ostvarivanju plemenitih ciljeva. Treba dodati, da je o njemu sačinjena pozitivna slika nastala i zbog toga, jer je za vrijeme svojega djelovanja izbjegavao upadljivost, bio je iskren, volio je ljude, pa su ga i zbog toga mještani veoma cijenili. Vrata njegovog ureda bila su uvijek otvorena, ne samo za otmjene ljude, nego i za one ostale, koji su htjeli nešto učiniti za crkvu ili za selo. Njegov rad uticao je i na okolište Čavolja.
Uz njegovo ime se veže - bez potpunog nabrajanja: reljefna štacija koje su napravili četrnaest kipara i stirola (1917.), sat zvonika (1922.), športsko igralište, ograđivanje i posađivanje drva (1925.), nova zvona umjesto onih, koji su u ratu odnijeli (1923-24.), postavljanje spomenika palim borcima u ratu (1926.), nova slika na glavnom oltaru (1926.), obnova plebanije i kuće kaplana (1929.), stan čuvara groblja i mjesto mrtvačkim kočijama (1930.), nova stolica za ispovijedanje (1931.), sagrađivanje kapelice u groblju, novi križ na zvoniku crkve (1929.), uvođenje električne struje u crkvi i kapelici (1934-35.), sagrađivanje nove osnovne škole i sgrafiti vjerskog kalendara (1937.), kapelica na Vodici, postavljanje križa na raskršću Janošhalmaškog puta i vinograda (1927.), postavljanje štacijskih stupova poluokretnom prema izlaznoj kapiji groblja. Oni koji su tim upravljali, dobili su portu na frekventiranom mjestu za kriptu. Među brojnom društvenom djelovanju Petreša, osim niz tvrtki, trebamo istaći njegovu inicijativu oko osnivanja omladinskih kazališnih grupa i Kršćanskih čitaonica, što tadašnje valasti nisu posmatrali sa dobrim srcem. Međutim, njegovi povjereni ljudi bili su u svim mjestima.
Nakon Čitaonice (1920.), postao je predsjednik Pjevačkog kruga, kao i počasni predsjednik Kršćanske (gospodske) kasine. Kao predsjednik Udruženja „levente", imao je ideju, da se na rudu zastave graviraju imena sponzora, za pet pengi! Posebno je dao napraviti školsku zastavu (1928.), kao i značku za članove Pjevačkog kruga. Sve su to čuvali u crkvi, a danas čuvamo u mjesnom muzeju. Imali smo i dvije crkvene zastave sa bunjevačkim natpisom. Na lijevoj čipkastoj strani diskretno je visila bijela i kao nebo plava vrpca. Samo najpouzdaniji su znali, daje to „bunjevački barjak". „Nek se vije bilo-plavi, bunjevački barjak pravi..."
Petreš je bio veseljak, volio je društvo i goste. Volio je život. Često je zapjevao, a i druge je bodrio na veselje uz zvuke tamburice. No, sve to nije mu išlo na štetu posla. On je bio duša kazališne grupe. Kao redatelj, sam je odnio na pozornicu svoja djela. U tome mu je pomagao dr.Mišo Jelić, prijatelj Šokac iz Santova, inače odvjetnik u Baji. U Čavolju su mu prikazana sva djela. Plebanija je dala mjesto Čitaonici, ali tu su se održavale i probe pjevačkog kruga i kazališne grupe. Često se čula vesela pjesma i glazba na ulicu, kao da su svatovi, ali to nitko nije gledao krivim okom. Prirodno je bilo i to, da su se održavale tamburaške večeri, gdje je Petreš čitao svoje pjesme.
Svoje krasne sive konje često je uprego u crne zatvorene karuce, pa je na njima otišao na Józsefházu u vinograd ili u susjednu Baju. Svoja djela pisao je razumljivim, za široke mase poznatim stilom, sa „ikavicom", koja još i danas živi kao dijalekat. U svojim kazališnim djelima uvijek je dao mjesta tamburici, solo pjesmama, plesu. Popularno Prelo svake godine je organizirao 2. veljače, na dan Svićnice. Tom prigodom uvijek je držao efektivan govor, dok je ostale goste pozdravio na njihovim jezicima. Za Bunjevce je Prelo bilo miting i narodno veselje! Od male djece, do onih najstarijih, svi su se skupa zabavljali. Nazočni su bili i čelnici sela, kao i intelektualci. Učešće maloljetnih su kaznili. Kada su ispunili „čekove o kazni", sutradan su ih odnijeli župniku, koji je kazne isplatio.
Tematiku svojih djela našao je u svakodnevnom životu, pa je tako obradio najljepše narodne običaje i kulturnu baštinu. Najpopularniju kazališnu predstavu „Dva bila gavrana" i sam sam odnio na scenu (1963.), kao i Karagićevu „Katicu" (1957.)
Cijeloga života sa perom u ruci je služio i vodio brigu o svom bunjevačko-šokačko-rackom rodu. Između dva svijetska rata, on je bio najpoznatiji bunjevački književnik. Sa visokim manjinskim identitetom stao je na čelo kulturnog pokreta Podunavskih Hrvata. Bio je veoma dobar organizator. Kao smiren, mudar i uljudan čovjek, pratio je umjetne smjernice života. U Čavolju niti jedno prelo nije prošlo bez mađarskog čardaša, njemačkog valcera!
Svjećeničke vrline nije tražio u ekskluzivitetu društvenog života, nego je radio na tome, da dobije što više pravih prijatelja i pratitelja. I u političkom smislu bio je više uza mir i za kompromise. Njegov životni put je dokaz, da i jedan svećenik može ostati korektan i onda, ako ne prekida sa zahtjevima modernog načina života. Igrao sam se sa mišljenjem, da nije umro tako mlad, mogli smo i zajedno raditi. Kakva bi bila to čast za mene, ali, na žalost nije se tako dogodilo. „Navik on živi, ki zgine pošteno!"
Ne smemo zaboraviti ova razdoblja, koja još žive u sjećanjima starih ljudi a i živjet će, ako nešto učinimo za njihov opstanak. Ars longa, vita brevis! Djelo je vječno, život kratak! Biskup Arnold Ipolyi je rekao, kada je postao redoviti član Akademije: „Čuvajmo naše uspomjene, sakupimo ostatke, da se ne izgube, pa da nam prošlost ne ostane prazna, sadašnjost sirotija, a budućnost očajna!" Završavam sa mislima Petreša iz 1896. g. zdjevane „na slavu I. Antunovića":
Egy falu életében nem gyakori a nevezetes személyiség. A csávolyiak büszkék voltak, ha valamely család papot nevelt, történetünk során 15 papot neveltek fel. Ennek fele bunyevác anyanyelvű volt. Akik valami rangot, magas beosztást kaptak, azok a falunkívül, sőt, országhatáron kívül érték azt el. Volt közülük nemesi rangot kapott székesfehérvári püspök, Trávnikban jezsuita rendfőnök. Van a civilek között is nevezetes személyiség, akikről már szót ejtettünk a könyv lapjain.
Akiről most, mint közéleti emberről írunk, az PETRES JÁNOS esperes-plébános, aki húsz éven át volt a falu „első embere" - így mondták akkor a faluban. Három nyelven beszélt, prédikált, haláláig volt a közösség szellemi vezetője, a bunyevácok patrónusa. Verseket, prózákat, népszínmüveket írt és színpadra rendezett. Megyei törvénybizottsági tag volt, a kalocsai érsek tanácsadója, községi képviselő, dalárdaelnök...
A hálás utókor emléktáblát állíttatott és több könyvet is írt róla. Őszinte jellemű, emberszerető tevékenysége tiszteletet és bizalmat keltett a község lakóiban.
 |
|
|