|
|
U povisti čovičanstva fotografija ima odlučujuću ulogu. Ona fotografski, virno dočarava životne momente, služi napritku i pomaže čoviku, kako bi stigo do noviji spoznaja. Fotografiranje pruža zabavu, preko amaterski pokreta usavršava estetski domen do profinjeni umetnički vridnosti.
Vizionalnu žeđ čovika u mnogomu dopunjuje TV, film i druga audio-vizualna dostignuća, no, fotografija još i danas ima svoju krupnu ulogu, ona je nezaminjiva. Ona obučava (priko šatampe i knjiga), ona je i te kako potribna.
Mislite li na to, na šta nas asocira rič obitelj? Na to znam vrlo lipi razni odgovora, riči kojima se opisuje razočarenje u obitelj, neispunjene obaveze, uloge obitelji. Hm, žalosno, nemaju svi lipo iskustvo... Očekivani da se mladi pripoznaju njevim korenima i da se na neki način zbliže s tom idejom, obitelj, pošto je danas obitelj nekima prevladana tema, a nekima postaje problem, jer im obitelj daje sve manje potpore.
Mogo bi govoriti i obiteljskom stablu: kao jednoj velikoj vridnosti, te da i to na neki način ima svoju priču i naravno, tradiciju. Obitelj Mandić čuva rodoslovno stablo svoje obitelji. U našim pridsoblju je velika zidna karta: stablo pod folijom ilustrirano starim fotografijama i spisima, u boji i lipim plemićkim grbom.
Ko sam to ja? Smrću se završava život, ali naši odnosi mnogo, mnogo generacija unaprid idu i ostaju. Menije uspilo 13 generacija pronaći od 1675. godine do danas, na obiteljsko stablo. Zadovoljan sam, naučio sam drugačije gledati na fotografije, koje sam još kao mladić počo prikupi jat.
Obitelj i obiteljske uspomine, legende, priče o obitelji prijatelje, a možda i šire mase. Sasčuvajmo ji od zaborava govoreći o njima novim naraštajima.
Izgleda, da u novom dobu, obitelj je nikako izgubljena, ta se nadam da će nakon ovoga mladi želiti više imati vlastitu obitelj, u kojima će naći nešto iznimno vridno.
Fotografije... Sigurno vam se puno puti dogodilo da tražite nešto i tako tragujući naiđete baš na kutiju s fotografijama ili na album? Iste te
fotografije su uvik tu oko nas, ali se ne sitimo pogledati ji, dok slučajno ne otvorimo ormar u kojim su poranjene i onda, normalna stvar, koju tražite ostane nevažna i fotografije dolaze u prvi plan. Kreće putovanje kroz vaše ditinjstvo, mladost i ditinjstvo vaši roditelja, baka i didova, pradidova.
Razvoj fotografije započeo je 1822. g. na metalnoj ploči presvučenoj bitumenom. U drugoj polovici XIX. vika fotografija se naglo razvija (brom, pigment, tutkalo...), i nalazi široku prominu. Jeste li se ponikad zapitali kriju li te iste fotografije kaku priču! Priča iz vašeg ditinjstva vam je manje-više u sićanju. Ali, naši stari fotografije kažu jel štogod? Moramo naučit „čitati" s naši stari fotografija. Mora li biti priča ili je dovoljna anegdota? Zbilja, problem.
Fotografije prikazuju sve one prigode i narodne nošnje, običaje za fotografiranje obitelji, vraćaju nas u prošlost, u naše ditinjstvo, u mladost. Stručnjaci potvrdit će svoje dosadašnje teorije, spoznati neke nove činjenice, obogatiti svoje znanje. To smo svatili kako su te naše fotografije velike vridnosti, te da ji tribamo čuvati, govoriti mladim naraštajima o njima, prepričavati priče, anegdote. Naše obiteljske fotografije su značajan izvor o Bunjevcima i da ji je u tu svrhu potribno skupljati i publicirati, istraživati. Ja to radim još od mladosti. Otvaramo svoju dušu i srce, prepustimo se osićajima, nostalgiji stari vrimena. Pripoznajemo se u nasmijanim i onim ozboljnim licima, u bogatim narodnim svečanim nošnjama, u svemu tome je dio nas sami.
Fotografija biliži trenutak, sićanje zaustavljene u vrimenu i prostoru, bogatu duhovnu i materijalnu narodnosnu kulturu. Vratimo se našim korenima i budimo ponosni, pa ako triba i pomalo sumorni. Na fotografijama možmo vidit kako je nekada bio život u Čavolju prija i sto godina Bunjevaca. Od više desenka stari fotografija mnogo toga nam otkriva iz nekadašnjeg obiteljskeg života. Vidimo obiteljske zgode, svakodnevne slike iz života, njeve razne skupine, dio njevog života, lipe, sritne, ali i tužne trenutke. Nama otkrivaju jedan prošli svit, koji se ne smi zaboravit, dapače, mora se čuvat i nigovat, koliko je to moguće. Na brojnim fotografijama u danom izboru prikazane su osobe u svečanoj nošnji, kao što su mladenci, ali i druge osobe, različite životne dobi i u različitim životnim ulogama: po pojedninačno i u grupama (pozoriški nastupi, prela, škulski razredi...), ali na žalost, samo na malom broju fotografija prikazane su osobe u poslendanskim nošnjama - u ruvu - na primer na saiašu ili na berbi, disnotoru... Ali i to nikolko fotografija upotpunjuju sliku o bunjevačkoj nošnji u vrimenskom razdoblju skoro sto godina il prija.
Jedva ima taki bunjevački obitelji di nema „vinčana slika" jednog od najznačajniji događaja u životu, postalo je „obavezatno". Zafaljujući tome imamo slikovna svidočanstva o našim pricima, njevoj nošnji i uopšte o značajkama njevog života u vrimenu u kojim su se „slikovali". Razlika nije samo o boji „svile", već i o kraju ruva, u vincu, nakiti - dukati kod bolje stojeći familija (zlatnici, minđuše...). O tome sam opširnije piso 1975. godine, kada se počela u Mađarskoj publikacija na inicijativu našeg saveza DSJS-a, na takozvanom „južnoslovenskom jeziku" (hrvatsko-srpski/srpsko-hrvatski). Prvom broju Etnografije pod naslovom „Svadbeni običaji čavoljskih Bunjevaca". U tim broju ko ondašnji generalni sekretar, naslovio sam čitatelje, a pridgovor je piso dr. Gyula Ortutay, akademik, pridsednik Mađarskog Etnografskog Društva.
U našoj regiji među prvim fotografi u Baji javljali su se: Goldštejn, Perger, Vince, Bártfai... Posli Drugog svitskog rata je Bérci László bio najpoznatiji. I našu vinčanu sliku je on snimio, što više, čile svatove. Te fotografije zauzele su značajno misto uramljene u kucima u čistoj sobi bunjevački obitelji, tako su čuvane i sačuvane. Ni Bunjevci nisu bili jednako bogati. Siromašni suše na proštenjima pod šatrom slikovali iz praktični razloga. U našem selu, kao amater vlasnik cigljane Mate Keszthelyi (Kesejić) je mnoge objekte sliko o selu osim svoje obitelji. Te su snimke u seoskom muzeju. Vrimenom su i naši Bunjevci nastojali ovikovičiti i druge događaje iz svojeg života, ko što je odlazak člana obitelji u vojsku, u bolnicu, na sahrani, ko zarobljeni vojnik, porodične snimke i druge slične događaje, ko žetva, vršidba, škulske priredbe, razredi, prva pričesti, krizmanje... da sačuvaju uspomine. Sve ove fotografije daju tipološki prikaz nošnje, koje su nastale i govore o modi koje su slidili toga vrimena, o događajima, o povodu, koji je pojedina fotografija snimka, i o godišnjem dobu, u kojem je snimljena.
KAKO I Dl ČUVAM OBITELJSKE FOTOGRAFIJE
Mojim privatnom arhivu je važan udio i bogata filmarhiva, lip rezervni fond. Ko što sam već spominio od mladosti sakupljam i čuvam fotografije i to ne samo obiteljske, već brez biranja svakake iz Čavolja, koje imaju neke veze sa zavičajem. 1 ja sam, kao amatir i dan danas fotografiram. Prvi stalkom, autoknipski fotografski aparat „Voigtlander"sam 1943. g. na Božić dobio u poklon od moji roditelja. Te godine sam se upiso u učiteljsku škulu u Kalači. Bio sam zdravo ponosan, ko da sam i ja bogato dite! Današnji aparat mije „Nikon" marke. U knjižničkoj sobi (tako smo je nazvali) u jednim posibnim armaru čuvam albuma za fotografije, a u drugim armariću sa fijokama, a u njima kutije i kuverte u kojima sortiram slike etnografske. Koliko je to ukupno komadi? Do danas ni ja pojma nisam imo, al sad sam ji izbrojio. U 36 vlikim albumu 4786 komadi ima, a u 30 manji albuma 1509 ukupno. U zadnji godina uvik više u boji, pored crno-bilom. TO SU SVI OBITELJSKE! U sobi na sve tri strane zidovi su policama namištani za knjige. Knjižni fond je 6000.
Sa ovim smo otkrili lipote pomalo zaboravljenog svita i vrimena, kulturu življenja svakodnevnog rada ne samo u selu, već i u ataru, na salašima i vinogradima... Fotografijama su obiližite virske svičanosti. Čuvam ji u kući i stare prilike na zidu: „slika svetaca ikona - zgoda povoljan trenutak". Slika i prilika „za isticanje sličnosti dvi osobe". Moj jedini praunuk, deran je meni kao pradidi slika i prilika! Cigurno poznate onu poslovicu, daje i pit slobodno „slikom i prilikom"!...
KAKO IZGLEDA ČUVANJE BUNJEVAČKE TRADICIJE NA FOTOGRAFIJAMA U NAŠEM DOMU, U MOJOJ KUĆI?
Moja vrata su poštenom čoviku uvik otvorena. Stanujem u glavnoj ulici, blizu crkve. Put do moje kuće sa autobuske stanice je g. Štipan Svraka u jednim članku ovako prikazo: („Čavoljska šetnja do Ricine mijane" in: Hrvatski kalendar 2009.)
„Stižemo mi tako do jedne kuće, koja je građena sva u kamenu. To pomalo odudara od okoline, jer u ovim našim kraju kamena baš nema. Ali šta ćeš. Ako kogod ima take snove da izgradi kuću u kamenu, da bi ga podsićala na one krajeve u Herceg-Bosni, odakle su, naravno, sad već dokazano, stigli Bunejvci u ove prostore bačvanske, nek mu je. Stignemo mi prid ovu kamenu kuću. Dva velika pendžera od sokaka, a jedan onako polakotvoriti, znači luftira se soba. Na pendžeru razapet komarnik zelene farbe, a iza komarnika u sobi čuje se neka svirka. Pogledam ja na sat, vidim, to je ono vrime, kad svako prija podne daje svoju emisiju Radio Pečuv na hrvatskom jeziku. Stanemo mi sa mojim Josom ispred ovog otvorenog pendžera, slušamo malo tambure i pisme, te mu ja velim: E. dragi moj stari prijatelju, saću ja tebe pridati znalcu dobrome svih slavnih i manje slavnih vrimena ovog vika. U toj kući živi i stvara dr. Miso Mandić koji će sigurno zadovoljiti sva tvoja zanimanja za ovaj kraj bunjevštine. Tek mu sad odajem malu tajnu, da sam ja njega najavio g. Mandiću, a koji je rado pristo na razgovor, jer mu drago, ako koga zanima prošlost našeg sela."
Bilo ko da zakorači u ovu kuću, već na samom ulazu moće viditi pendžere sa virangama, a na vanjskom dilu pendžera saksije sa cvićem. Unutri, u zatvoritom gangu (hodniku) došljaka prima idilična slika. Na livom zidu dvadestak fotografija ispod stakla... Ove slike dadu uvid u životni put Mandićevi. Prisićavši se svojeg životnog puta, kako sam pošao sa običnog bunjevačkog salaša i stigo do doktorata u svojoj žalosti i tugi za mrtvima, izbiro sam slike koji su duševno vezane za moj život i čilu našu obitelj. Osićam da ove slike virno pokazuju, simboliziraju moj bračni život u saglasnosti i slogi sa mojom suprugom. Zajednički put od 55 godina. „Ko vrlo zna da voli, onom često zaboli srce" (Aldrich)
Fotografija nam najvirnije mož pružit uvid u osobne doživljaje, ona mož dati dokaz o stvarnosti, kako je šta bilo i kako se dogodilo. Fotografija je najistrajniji dokaz stvarnosti. Fotografija me vraća u prošlost, ona me stavlja u društvo moje obitelji, moji najbliži, omiljeni.
Na ulazu u pridsoblje možemo ugledati RODOSLOVNO STABLO obitelji Mandićevi sa familijarnim, plemićkim grbom. Prikupljeni podaci upoznaju nas sa dalekom prošlosti od 1675. godine, sve do 2008. godine. Podaci virodostojno ukazuju na korene s materinske strane, sentivanske Vidovićeve i Pataricine. Tu se može viditi i slika veličine 80x60 cm snimljena prigodom pedesetogodišnjice našeg braka. To je stablo s natpisom ispod „Pet generacija!". Svakako, i moje pokojne supruge se može viditi RODOSLOV. Tu se nalazi akvarel u boji Janoša Surčika i gobelin umitnice Ane Šarkanj... Uramljeno pod staklom možmo viditi - RODOSLOVNO STABLO - simbolično „drvo sa granama" na drvetnom stablu 11 jabuka sa krsnim imenima, a na granama 59 jabuka sa bunjevačkim prezimenima koji simboliziraju podrijetlo naše. Ujedno možmo vizualno steći uvid na našu prapostojbinu Bunu. S desne strane nalaze se knjige u vitrinama, moja dosadašnja izdanja a iznad uramljena moja doktorska diploma. Ispod su razno-razne knjige pisane na hrvatskom, srpskom i bunjevačkom jeziku. Sa posebnom pažnjom i katalogom izdvojene su knjige velike vridnosti. dedicirane, neke vridnosne zbog svoje antičke starosti. Tu se mož viditi široke zbirke novinski članaka o Čavolju u povezu od XV svezaka, počev 1945-2009. godine. Brižno su sačuvane relikvije: dragocini predmeti, potrepštine moji predaka, majkicine tkanine s bunjevačkim motivima, na njima su tambure, gusle, kašike, vilice moji predaka, te lule, očale i druge stvari. S plafona visi lipa, starovinska petrolejka.
Posititelji i gosti moji ne sludidu šta značidu ostavštine moji predaka, to jedino ja osićam, koji sam toliko vezan za prošlost moji najmiliji.
Iz ove prostorije ulazi se u knjižnicu (biblioteka) bogatu od više tisuća knjiga, sistematiziarano prema strukama, povisne, prirodoslovne, lipa književnost i dr. Tu se mogu naći i moja izdanja, publikacije. Bogatu kolekciju moji radova dopunjavadu moji napisi, koji su nagrađivani, vridnovani putem razni natječaja itd.
Sam red i uređenost udesito je po ukusu moje pokojne supruge. Pokućstvo (butor) moje radne sobe supruga mi je kupila iz primljene novčane svote „Apácai" odličja i nagrade. Sve što je u ovom ambijentu, važno je za moj rad i bitisanje... Tu sam se osićo dobro, u tišini svojeg doma. Stara pisaća mašina i moderni kompjutor lipo se „slažu" jedno porid drugog.
Sobe našeg stana 42 umitničke slike krase: ulja, akvareli, pastel slike, bakrorezi, crteži. Tu nalaze misto i razni predmeti iz prošlosti: zidni satovi, koršovi, čuture, te raznolike nagrade primljene na kulturnim natjecanjima. I moja odličja su na istaknuto misto stavita.
I samo dvorište nosi u sebi obiližje negovanja i čuvanja drevne ostavštine naši stari. Tu su alati, predmeti moji didova, težaka: točak od kola, jaram, plug, vile (drvene i gvozdene), ardov, taličke, drveni livak, putonja, ključ za čupanje slame. Tu mi padaju na pamet stihovi Váci Mihály a „želite li pružiti ruku onima, čiji ste potomci, prikupite njihove alate u očekivanju blagostanja, stisnite ih čvrsto, jer će vam još ustribat".
Galerija obiteljski slika našla je misto u spavaćoj sobi. Tu se vididu slike moje familije (njih 40) od male maloći do starinski dana. Ukupno šest generacija. Slike su vidne po raznim situacijama, obredima.
„Nomen est ómen" (Íme obavezuje!). Gubitak moje nenadoknadive supruge, tu su i utišne riči napisane: „Misto sriće ovladala je udovička tišina, utiha duši". Ditinjstvo nam se prikida, kad nas navik ostave roditelji. Danas samo uspomene čuvamo, osićaji nas vraćaju u prošlost. Toplina nam obuzima grudi, kad možmo mislit na sve one, koji su nam bili toliko bliski i dragi. Imamo im puno toga zafalit! Pa makar sa puketom svežeg cvića. Citiram Les Brown-a: „Nikad nisi dosta star da pronađeš jedan drugi cilj ili da sanjaš novije snove."
Prija nego li zaspim u samoći pogledam unaokolo po zidovima, gledam nepomične uspomine, i san mi postaje mirniji, lipši! Dugački niz godina desetlićima sam sabiro ove ukrase, uspomine... Dolazim do spoznanja: Ipak je bilo vridno. To je moje jedino blago, sve moje, što je još ostalo. To me još drži, okripi, oduševi u očekivanju lipčeg sutra. To mi uliva nadahnuće, inspiraciju.
Na žalost, tek većina ljudi nakon izvesnog životnog perioda svaća prolaznost događaja, da bi se ufatio u koštac sa prošlošću i ocrtao budućnost.
„Nosee te ipsum." (Upoznaj sebe.) U mojoj dobi možete kroz tanke pukotine života nazirati budućnost, ipak, volio bi se vinuti barem u mislima u onu daleku buduću 2015. godinu! Eh, puste li želje! Što li će biti, zanima me, sa našim muzejem? Da li će biti toliko diče, da nam škula još opstoji? Da li će Dom kulture imati funkciju kulturne dilatnosti? Osićam se pesimistom sa malo optimističkim nadama.
Prija 50 godina u našoj županiji u našem selu je među prvima otpočelo utemeljivanje zavičajnog pokreta. Osnovali smo „Krug prijatelja zavičajnog pokreta" čiji sam ja posto pridsidnik. U duhu patriotizma u škuli smo osnovali lokalnopovisni- i foto- kružoke. Kasnije isto i u Kulturnom domu. I to sam ja rukovodio. U zavičajni rad su se polako uključili svi slojevi našeg sela. Naša škula 1972. god. proširena novim krilom. Zajedno sa svečanom pridajom u ti prostorije zgrade je dobilo misto „Školski muzej". Dr. Ortutay Gyula narodni poslanik sela, sa Dr. Gosztonyi János zamenik ministrom su zajedno držali govore. Vrimenom taj muzej se proširio u „Seoski muzej" čiji sam ja utemeljitelj i današnji voditelj. Izložba je uređena u šest prostorija međusobno povezano, ukupna površina iznosi 184 m2. Sakupljeno blago neprocinjive vridnosti, koji broji na desetke tisuća predmeta, među njima ponajpri bunjevačkih Hrvata u Čavolju, ali i šire u Bačkoj i Mađarskoj. Nismo nepoznati i izvan granice. Samo triba pogledati u knjigu gostija!
Posebno misto su dobile vridne fotografije Bunjevaca. I to po temama izložite. Ima i taki stari snimak, koji sujoš na staklenoj ploči i na listu metala snimita. Zbirku muzeja smo sa tim obogatili. Po redom možmo uočiti: obiteljske, ženske i muške narodne nošnje, vinčane i svatovske, pozorišne pridstave, državne i regijske kulturne turneje, prve pričesti, krizmanja, narodni običaji, polivači, kraljice, dužijance, pokladne varšange, svinjokolj, materice, betlemarke... Osim izložbe posebni fotoalbumi mnogo vrsti po temama. Posebni tablovi 12 na kojima su među njima prikazani: etnografski sakupljači i članovi fotokružoka iz čavolja. Članovi zavičajnog kružoka (đaci i odrasli zajedno). Odlikovani stanovnici sela... ako neko želi se o našim muzeju upoznati, neka pročita moju studiju pod naslovom „Seoski muzej u Čavolju" (Sad je 45. godina.) Pojavila se u Etnografija južnih slavena u mađarskoj, br. 2. (1977.) Osim fotografija možmo viditi bunjevačku narodnu nošnju na lutkama u staklenim vitrižu. Tu je i moj poklon u veličini 120x100 cm. uramita slika u boji - bunjevačka divojka. Autor je bajski slikar umetnik Goldner Tibor (1975.). Na kraju da spomenim, da su naši sakupljači u akciji „od podruma do tavana" sistematskim radom istražili skoro sva skrovišta u selu. Mračne zakutke tavana i komore, fijoke stari armara, pronašli stara bunjevačka pisma i slike i neki ostale uspomine, koje su se skrivale u albumima, Bibliji, molitvenicima dide i baka. Fotografije iz života dičjeg vrtića, škule, kolegija, obdaništa, snimci o sportskom životu sa razni društveni svečanosti. Danas u selu već svaki zna, kamo triba poć ukoliko naiđe na predmet od muzealne vridnosti. To se mora pogledat! Moram još pomenit, da u selu ima još jedna stalna izložba.
„Patriotski Narodni Front" je izdo oglas akcije, da pogodom 40. obljetnice oslobođenja naše domovine ovikovojmo fotografijama sela i gradove. Nama je uspilo u toj akciji državni prvi bit! "Krug prijatelja zavičajnog pokreta" i foto-kružok uz pomoći bajskog FOTO-kluba u društvenom radu na kvalitetnom foto-materijalu ovikovečili su naše selo Čavolj u boji. Dana 24. siječnja 1985. god. ja sam pridao sa pridsednikom sela zajedno u parlamentu „Čavoljsku dokumentaciju" u tri primerka, to jest, oko tisuću fotografija. To je i televizija emitirala. Radost je to!
Izložbu smo priredili na zidu u ulazu seoske kuće pričvršćenu na samolipljivim jednobojnim tapetom presvučenu ivericu, na kojoj smo prethodno naslikali kartu sela i okolnog zemljišta, daje na taj način svaka snimka dospila na misto što odgovara stvarnosti. Napisali smo i kućne brojeve i imena čestica (mikrotoponima) seoskog zemljišta. Ukupno $80 kuća, 42 salaša i 123 vinogradske kolibe. Prid stajama, prid kućama su vlasnici obiteljom stojali sa omiljenim kerom il mačkama il novim traktorom, automobilom... No nije to svaki jednako tio. O tome sam članak pojavio u Narodnim kalendaru 1986. god. pod naslovom: „Snimke o domovini" (Čavoljska metoda). Daje raspisivanje ove akcije istinski zaigralo naša srca, želim naglasiti da ove fotografije nismo vršili radi slave, već poradi viliké ljubavi prema svom zavičaju, i ta stalna izložba i danas postoji, mož se pogledati bezplatno!
- Tri desetljeća Bunjevačke zavičajne kuće na Vancagi -
U povodu okrugle obljetnice utemeljenja i otvaranja Bunjevačke zavičajne kuće u gradu Baje, priređena je svečanost u okviru koje je otvorena retrospektivna izložba. Običaji i prigode fotografiranja Bunjevaca s gornjim naslovom.
„Bila je to dobra prigoda da se privuče pozornost naučavanje tradicije, pa i na značaj Bunjevačke zavičajne kuće, koju je prije trideset godina, - davne 1979. godine -, utemeljilo Vijeće Grada Baje, a na poticaj i potporom tadašnjeg DSJS-a i njezina predsjednika dr. Mise Mandića. Riječ je o staroj seljačkoj bunjevačkoj kući, građenoj na prijelazu 19. i 20. stoljeća, u kojoj je prikazana narodna graditeljska i stambena kultura bunjevačkih hrvata u Baji i njezinoj okolici" (H. G. 1. listopada 2009. S. B.)
Bila je to „Bunjevačka zavičajna kuća" prva u Mađarskoj. Naš savez je pokazo primer. On je počo vodit i kroniku i prvi osnovao „lokalnopovisni odbor" u DSJS-u. Kasnije su se ostvarili i u Gradišću.
Na proslavi svečani govor održala je Ljiljana Pancirov, generalna konzulica Republike Hrvatske u Pečuhu. Zafalivši na izuzetnoj časti, što može sudilovat ovom slavlju. Uz ostalo je izrazila
„zadovoljstvo što preko nje možemo osjetiti duh vrijemena naših predaka, ponovno svakim izloženim predmetom potvrditi kako očuvanjem običaja i tradicionalnih vrijednosti pridonosimo i očuvanju baštine naših predaka, našega jezika, kulture i nacionalnog identiteta." Kako je to bilo vrlo lipo privaćeno. Jubileumska izložba o fotografijama i danas je tema, pošto i iz našeg sela su mnogi tamo bili. Velikim brojem okupljeni ljudi su se privatili, kaže naš pridsidnik, Štipan Mandić s tolikim oduševljenjem, da su odlučili da će se ta izložba dostavit u gradskim muzeju čile godine. Ljudi su bili taknuti pričom i samim izlaganjima stari fotografija, virovatno su se prisilili svoji stari i uspomena koje čuvaju doma na fotografijama. Ispričane su razne priče na našoj ikavici, uzbudljive i dirljive, s puno dogodištima, divljenja, tradicije... I na koncu, s puno emocija. Prave obiteljske legende! Radovali su se što su vidili kaki je bio život nekada u varoši i na selu, iz bunjevačko-hrvatskog motrišta.
Na moju veliku žalost, ja nisam bio među nazočnima. Iznenadno sam se našo u segedinskoj kliniki, di su me operirali, a sad sam posli kemoterapije. U vezi sa tom u skoroprošlosti me je počastila u svojim stanu gospođa generalna konzulica Republike Hrvatske. Zdravo se radujem tim susretu, tom razgovoru. Ima još ko prati moj rad i život! Bila je gospođa već i u našim seoskim muzeju. Te i sadašnje fotografske snimke mi poslala na imelu. Bilo je to ugodno druženje! Za mene izuzetna čast!
Ne bi želio da me i neko žali, osto sam optimista u nadi života, ponovo pišem za obećanu knjigu. Od mnogo čeljadi sam dobio dobre želje, među prvima od kolege Ljubinka Mandića, Mariške, udovice dr. Marina Mandića... Te i moji najbliži, obitelj i rukovodiči sela, držu dušu u meni i pomažu što skoriji i bolji oporavak. Izvinjavam se, što sam sa takim temom i čitatelje uvrstio u moju ličnu brigu i radost.
U ovom životu želio sam ispuniti zadaću svom narodu i svom selu. Uvik sam osićao, čuo zov moji ravnica, Bunjevaca i zov groblja moji najbliži, koji počivaju ovde. Zafalan sam za sve stoje meni ovo selo, obitelji, što su moji suseljani pomogli u svako vrime, ne samo na čavoljskim divanima.
Na kraju dozvolite mi, da još spomenem da čuvam i obiteljske svete prilike - koje nisam poklonio našim muzeju. U stražnjoj sobi ji čuvam di su na polici one moje knjige, čiji sam ja autor. Čekaju sudbinu, kada ću ji nekom pokloniti. Za novce ne prodavam ji. U lipim starim ramama pod caklom u redu su na zidu prilike:
Srce Marijino, Srce Isusovo, Isus u jaslicama, Blažena divica Marija sa Isusom, Isus u Getšemanskoj bašći, Sv. obitelj nazaretskoj, Sv. Antun Padovanski, Sv. Vranjo Assiski, Kućni blagoslov...
U društvu svete prilike je i lipo veliko propeće, svetnjača, očenaše, blagoslavne sviće... Na polici Biblija, knjiga biskupa Antunovića „Bog s čovjekom"... i mamina sveta knjiga sa krunicama... „Velika Slava Božja" koju je sastavio i izdo biskup Lajčo Budanović u Novom Sadu, 1901. sa 802 p.
- U molitvici su dotaci obiteljski, koje su moji roditelji spisali. -
Az emberiség történetében a fényképezés (1882.) fontos tényező. Az amatőr mozgalomban szórakozást, művészi igények kielégítését is jelentheti. A családnak fontos emlékei ezek.
A MANDICS család családfájáról és annak jelentőségéről szólok az 1675-2009 időszakról. Az ősök fényképei közül általában az esküvői fotók maradtak meg bekeretezve a szép szobában. Ezek a kordivatot is tükrözik. Hogy én hol és hogyan őrzöm a családi fényképeket, erről részletesen írok. A legszemélyesebb tárgyunk emlékeinket őrzi, egy-egy pillanat valódiságáról szól, bizonyítja ami egész biztosan volt. Visszaidézi az elmúlt időt. A családi galériát a hálószobában helyeztük el 40 üveg alatti keretben a csecsemőkortól az agg korig.
Írok a csávolyi falumúzeumban elhelyezett bunyevác fotók tablószerű állandó kiállításról. A községháza előterében elhelyezett falufotózásról, valamint a bajai Bunyevác-Tájház ez évi fotókiállításáról. Kortörténetek ezek, említésre méltóak.
 |
 |
 |
 |
 |
 |
 |
 |
 |
 |
| Tako smo se kadgod oblačili |
 |
 |
 |
 |
 |
 |
|
|