|
|
Svaki je čovjek sretan kada doživi plod svoga nastojanja i truda jer godine, svjedoci stalnih promjena, koje doživljavamo, brzo prolaze. Jedne epizode našega života registriramo, a druge, jer nam nisu važne, odlaze u zaborav. Tako mora biti, tako smo stvoreni i tako nam funkcioniraju životni refleksi. Ako smo sa svijetom koji nas okružuje u skladu, onda smo sretni, ako pak tu harmoniju ne nađemo, onda cijeloga svog života patimo i uzaludno tražimo krivce, uzroke ivoje osobne nesreće. Najzadovoljniji su oni koji u tom skladu sa s\ ijetom, u svakdašnjem životu i radu nađu duševno zadovoljstvo, jer to je previ radosl koju sredina u kojoj je dotična osoba ugledala svjetlo dana, a to je prije svega obitelj i uži zavičaj, može učiniti potpunijom. U toj Čudesnoj fizičkoj i biološkoj povezanosti predmeta i živih bića čovjek u zrelim godinama diveći se zalasku sunca, kada ga i teške bolesti more, može uzdahnuli i zaključiti: „Sve je lijepo. Dragi Bože, hvala Ti što si bio u meni a ja u Tebi. Oprosti grijehe moje i pomozi mi da još jedno vrijeme uživam u Tvojim dobrotama i malim, sitnim djelima mojim koja sam pomoću Tebe stvorio..."
Moram priznati da sve detalje iz života Mise Mandića ne poznajem. Onda zašto pišem o njemu? - s pravom će netko pitati. Zato jer ono što znam o njemu dovoljno mi je da ga cijenim. Danas za ljude u poodmakloj dobi koji su nekada bili u središtu političkog i drušrtvenog života, a u toj službi doživjeli i zasluženu mirovinu, s lakoćom prilijepe epitet: „Komunjara. Pufajkaš." Tako govore mladi. Na tome se ni malo ne treba čuditi jer oni o pedesetim godinama XX. stoljeća nemaju osobnih doživljaja, a na satu povijesti su čuli samo filtrirane istine. Stariji koji su te godine i preživjeli ili bez razloga bili strogo kažnjeni, maltretirani, dobro poznaju proturječnost negdašnjeg jednopartijskog sustava popraćenog fizičkim i psihičkim terorom. Znam da je Miso Mandić, čavoljski učitelj bio partijac jer inače nikada ne bi vršio dužnost ravnatelja čavoljske škole, nikada ne bi bio narodni poslanik mađarskog parlamenta i nikada ne bi bio imenovan za generalnog sekretara Demokratskog saveza Južnih Slavena u Mađarskoj. Bio je član partije i redovito plaćao članarinu toj u ono vrijeme jedinoj političkoj organizaciji, ali nisam uvjeren da je bio i komunist jer za ono nekoliko godina što sam radio uz njega kao referent nikada nisam čuo govoriti onako „pravo partijski" kao naprimjer njegovog prethodnika Milana Ognjenovića. Ne bi mu prigovorio ni onda da je pred svojim suradnicima iz čistog uvjerenja svaki dan ujutro od osam do devet čitao Marxova i Lenjinova remek-djela jer bi to bio dokaz da čovjek vjeruje u nešto. Bolje i to nego anarhija duha. Maska? Licemjerje? Moguće je. Skrivanje iza crvene članske knjižice i fraziranje tada uobičajenih parola: „Zahvaljujući naprednoj socijalističkoj narodnosnoj politici ... naše narodnsoti na putu prema komunizmu čine most..." bile su ćorci u puškama vodećih političara. Trend na snazi nenapisanog zakona? Tako nešto. Tője svojevrsna paraliziranost kreativnog duha, držanje čovjeka pod strogim nazorom, a o demokratskim načelima da i ne govorimo. Nije čudo što su se ljudi teško snalazili u tom zatvorenom krugu lukavog jednoumlja pa zato kada danas kritički analiziramo i govorimo o našim „starim" učiteljima, zastupnicima u zemaljskom vijeću Demokratskog saveza Južnih Slavena, o znanstvenicima, povjesničarima, književnicima i svećenicima u najmanju ruku moramo bit realni i oprezni. Ako ne poznajemo detalje njihova života bolje da to ne činimo jer ćemo i nehotice učiniti fatalnu grešku i vrijeđati čak i one najzaslužnije. Jedino prema onima koji su pedesetih godina njuškajući po našim selima, želeći se dodvoriti tadašnjim vlastima demonstrirajući svoje rodoljublje i privrženost partiji prijavljivali nevine ljude, pisali o njima lažne karakteristike možemo biti nemilosrdni jer zahvaljujući njima mnoge su se naše obitelji i pojedinci preko noći našli u zloglasnim logorima i na prisilnom radu u rudnicima... Možda će uskoro netko i o tome napisati studiju jer imamo pravo doznati svaki detalj naše povijesti...
Jest, Miso Mandić je jedno vrijeme i u takvim političkim uvjetima i životnim okolnostim živio i radio. Ponavljam, nisam ga poznavao u dušu, nije bio otvorena knjiga, samo sam u neke stranice te životne knjige imao uvid i prema tim informacijama mogu reći da je Miso Mandić cijelim svojim bićem bio usko povezan sa bačkom ravnicom, sa svojim užim zavičajem i da je i u najvećoj budimpeštanskoj gužvi pred sobom vidio prašnjave čavoljske poljske putove i čuo šum talasajućeg zrelog žita. To je bio njegov svijet, njegov iskreni i voljeni dom.
Kao generalni sekretar Demokratskog saveza Južnih Slavena, južnoslavenskih narodnsoti u Mađarskoj čak do 1990. godine nisu imali, svoju je odgovornu i tešku službu bez krike i vike vršio u miru i savjesno. Bio je na čelu te organizacije u vrijeme kada su hrvatski lokalni govori bili zapostavljeni (pa i nepoželjni!) kako u službenom govoru tako i u školskoj nastavi. Imao je poteškoća sa srpskohrvatskim jer ga nikada nije učio, a „bunjevački divaniti" na raznim skupovima i pred visokim jugoslavenskim gostima nije bilo poželjno i dostojno. Nije to bilo beznačajno opterećenje jer su ga te jezične traume, osobito u službenim situacijama često i stavljale u nepovoljni položaj. Odmah moramo dodati, ne samo njega već isto tako i mnoge gradišcanskohrvatske i zalske zastupnike u biranim tijelima Demokratskog saveza Južnih Slavena. Miso Mandić velike zasluge ima u pokretanju sustavne izdavačke djelatnosti Hrvata, Srba i Slovenaca u Mađarskoj, u jačanju tadašnjeg Saveza i oživljavanju uporabe hrvatskih dijalekata u javnom životu i školskoj nastavi, a to istodobno znači i povezivanje i usklađivanje interesa hrvatskih subetničkih skupina u Mađarskoj, prije svega u prosvjeti i na kulturnom polju. Djelovao je ozbiljno i vjerovao da će stvoriti nešto trajno. To su mu studije, knjige i zavičajni muzej u Čavolju. Da tijekom svoga života ništa drugo nije učinio mogao bi biti zadovoljan. Pratile su ga mnoge nezgode u životu i radu, ali je kao i svaki putnik mirnu oazu našao u okviru svoje voljene obitelji i toplome zagrljaju prekrasne bačke ravnice. Romantična duša? Možda... Na tom je otočiću opkoljenom ljubavlju svojih najbližih, žene, djece i unučadi, vječitom zabrinutošću starih roditelja sklonuo svoje umorno tijelo i uvijek se okrepio. U toj je sredini svaki put našao prijateljstvo i ljubav, najljepše darove života.
Ako bismo prema Misi Mandiću bili nezahvalni, postupili bismo nepošteno jer i ova nova knjiga dokaz je njegove ljubavi prema roditeljskom domu, obiteljskom gnijezdu i ljudima s kojima je cijelog svoga života dijelio istu sudbinu. Nova knjiga, novi dokaz vitalnosti bačkih Hrvata, novi dokument o njihovoj bogatoj i jedinstvenoj kulturnoj baštini. Svakoje izdanje Hrvata u Mađarskoj spomenik nacionalnog ponosa jedne zajednice koja se i u najtežim povijesnim vihorima i društvenim nepravdama sačuvala i opstala.
Sto nam je prošlost dala, bilo je i prošlo, čime će nas budućnost darivati, tko će danas ustanoviti? Jedino što točno znamo: sadašnjost nam je boravljenje, zato Bunjevci kao ljudi koji vjeruju u sebe svjesno moraju primiti tu ulogu. Na to nas podstrekava i ovo novo izdanje Mise Mandića jer svaka napisana i dokumentirana riječ naše zajednice rađa u čovjeku nadu, a gdje ufanje vlada, tamo se lako i ljubav u srcu nastani. Svaki naš autor od strane čitatelja zaslužuje poštenje, priznanje i zahvalnost, osobito ako piše nama o nama, o zajednici koja je uvijek negdje na pola puta i nikada neće stići u luku pravde i potpunog razumijevanja.
Istina je da ruže venu kad se uberu, ali brižno sakupljeni dokumenti našega života nam produžuju nazočnost na ovim prostorima i vidno potvrđuju da smo svojim radom i marom, svojom vitalnošću i pristupom svakodnevnom radu obogatili ne samo kulturu hrvatskog naroda kojem povijesno i kulturološki pripadamo već isto tako i kulturu većinskog naroda s kojim već više stoljeća živimo na istom geografskom prostoru. O ljudima govoriti je nezahvalno, o konkretnoj osobi osobito jer pri tome nitko ne voli sebe pogledati u zrcalu. Rekoh: Mišu Mandića ne poznajem dovoljno, ali se radujem da sam nekoliko godina radio s njim, da sam mu bio suradnik. Znam da ima svojih mana, znam da je ponekad kao i svi aktivni ljudi griješio, ali ne jedanput sam se uvjerio da u srcu nosi iskrenu ljubav prema ostvaštini svojih roditelja. Voli polja, oranice, šumarke, vinograde, zemlju koju rodnim zavičajem zove. Sve štuje i voli što mu narodna skupina ljubi. Riječ materinska je dirljiva i svečana, ona se zahvaljujući nama čuva i širi sa svojim otajstvom kao neka stara bajka kojoj pravi smisao odgonetnuti, vrijednost i poruku shvatiti ne možemo. Kada se slatka majčina riječ čuje srca nam se razvesele, mašta nam plane pa se u zanosu pitamo: ima li što ljepše, svečanije i uzvišenije od materinskog jezika? Blago bačkim Hrvatima jer imaju vrle pojedince: povjesničare i književnike, znanstvenike i umjetnike, marljive sakupljače narodnog blaga koji su sav svoj život posvetili zajednici svojoj. Zato oni ne samo da su slava, ponos i ures, nego ostaju uvijek i pouka i obrana narodu svome. Miso Mandić je svojim radom svakako zaslužio da ga uvrstimo među ove sinove bačkih Hrvata.
Mijo Karagić, književnik
A zárszó ürügyén a szerzőről rendhagyó módon ír és a köznép tükrében jellemzi, mint egykori munkatársa az országos hatáskörű szervnél: a Magyarországi Délszlávok Demokratikus Szövetségénél.
Karagics Mihály 1945-ben született Gara községben. Altalános iskolai tanulmányait szülőfalujában, a gimnáziumot Budapesten végezte. A Pécsi Tanárképző Főiskolán, majd az ELTE Bölcsészettudományi karán szerzett diplomát. Ott védte meg 1984-ben doktori disszertációját sikeresen. Tanított Katymár, Und községekben és Budapesten. A Magyarországi Délszlávok Demokratikus szövetségébe 1976-ban került, ahol a kiadói tevékenység fő referense volt. Ő maga is író lélek. Rendszerváltozás után ő lett a hazai Országos Horvát Önkormányzat elnöke, melyet nyugdíjazásáig töltött be. Tiszteletbeli horvát konzul. Sikeres elbeszéléseiből többet magyar és szlovák nyelvre is lefordítottak. Önálló elbeszélő kötete 1987 -ben jelent meg "Slobodni putovi" címen horvát nyelven.
 |
 |
 |
 |
 |
 |
 |
 |
 |
 |
| Dr. Mándics Mihály kitüntetései |
 |
 |
 |
 |
|
|