|
|
U svom kandidatskom radu koji je objavljen na engleskom jeziku (A taxonomic description of the dialects of Serbs and Croats in Hungary. Akadémiai Kiadó, Budapest- Böhlau Verlag, Köln-Wien, 1986.), a kasnije i na srpskom (Govori Srba i Hrvata u Mađarskoj. Dečje novine, Gornji Milanovac; Vukova zadužbina, Beograd; Matica Srpska, Novi Sad, 1994., ali u ovom izdanju je u šatampanju akcenata počinjeno mnogo grešaka te iza njega, što se akcenata tiče, ne stojim) poglavlje o dijalektu Bunjevaca u mađarskom delu Bačke zasnovao sam na ispitivanjima vršenim 1973. i 1974. godine u četiri naselja: u Baji, Vancagi (Fancagi), Gari i Kaćmaru. U Čavolj sam prispio godinama kasnije (1982.) i konstatovao da se govor Bunjevaca u ovom selu u nekim crtama razlikuje od govora pomenutih naselja, iako je, naravno, u pitanju tipičan bunjevački govor.
Kada se govori o dijalektu, koji je geografski udaljen od svoje koljevke, uvijek se postavlja pitanje njegovog podrijetla. Prema onome, što danas znamo, prvi veći talas bunjevačkih doseljenika prispio je u Bačku početkom XVII. stoljeća, kada je ta oblast bila još pod turskom vlašću (Stjepan Pavičić, Podrijetlo naselja i govora u Slavoniji. Zagreb, 1953. str. 139.). Tijekom istog stoljeća doseljavanja u manjim grupama bilo je više puta, dok je prema podacima kojima raspolažem, poslijednji veliki val bunjevačkih doseljenika u Bačku stigao 1687. godine, kada je teritorija južne Ugraske već bila oslobođena od Turaka. (O tom pitanju vidjeti: Živko Mandić, Tri stoljeća u novoj postojbini, Narodni kalendar, Budimpešta, 1987. str. 51.)
Sto se tiče vremena doseljavanja Bunjevaca u Bačku, u tome se uglavnom svi izvori slažu. Teže je, međutim odgovoriti na pitanje, odakle su došli. Po Pavičićevom mišljenju - iz Gornje Dalmacije. Kako u Gornjoj Dalmaciji, kao i u Lici, i danas žive Bunjevci, njegov stav svakako ima osnova. No ako je ovo i tačno, Gornja Dalmacija mogla je biti samo jedna usputna stanica u toku seobe bačkih Bunjevaca. Kad se, naime, uporedi dijalekat bačkih Bunjevaca, s jedne, i govor ličkih gornjodalmatinskih ili senjskih Bunjevaca, s druge strane, ispostavlja se, da kod ovih prvih gotovo da nema tragova čakavskog utjecaja, dok u slučaju onih drugih taj utjecaj se jasno očituje, mada ni njihov dijalekat nije izgubio svoju prvobitnu osnovnu fizionomiju. (Milivoj Pavlovié, O stanovništvu i govoru Jajca i okoline. Srpski dijalektološki zbornik, III, Beograd, 1927. str. 97-112; Ivan Popović, O bačkim bunjevačkim govorima. Zbornik Matice Srpske za književnost i jezik, I, Novi Sad, 1953., str. 123-146; Pavle Ivić, Dijalektologija srpskohrvatskog jezika. Novi Sad, 1956., str. 182.) To znači, da su se bački Bunjevci mogli samo kratko vrijeme zadržati u Gornjoj Dalmaciji, odakle su se, prema Pavičiću, odselili u Bačku.
Moglo bi se postaviti pitanje, otkud ono nekoliko navodno „čakavskih" elemenata koji se kod bačkih Bunjevaca ipak javljaju (napr. oblik vrebac, iako ne u svim naseljima). Prvobitna postojbina svih bunjevačkih grupa - u tome su lingvisti danas već saglasni - mogao je biti istočni dio Zapadne Hercegovine. Ivić, u već citiranom djelu, smatra daje teritorija, s koje su Bunjevci krenuli bila u blizini Neretve. Ivan Popović na kraju svoga rada O bačkim bunjevačkim govorima piše: „Prvobitno mesto bunjevačkih govora treba zaista lokalizovati u sjeverozapadnu Hercegovinu i najistočniji kontinentalni deo ikavske Dalmacije".
Ima dosta nedoumica i oko etnologije bunjevačkog imena. Petar Skok (Etimologijski riječnik hrvatskoga ili srpskog jezika) kod natuknice Bunjevac, između ostalog kaže: „Vuk je izvodio od hercegovačke rijeke Bune. Daničić se protivio tom mišljenju zbog sufiksa -evac (bolje -jevac), stoje ispravno." I ostali lingvisti se slažu u tome, daše od geografskog imena Buna ne može iszvesti etničko ime Bunjevac. Osim toga, rijeka Buna je lijeva pritoka Neretve, što znači, da se nalazi u Istočnoj Hercegovini. Govor sela Bune, koje leži na obali rijeke Bune, ispitivao je Asim Pečo (Asim Pečo, Govor sela Bune, Zbornik Matice srpske za filologiju i lingvistiku, I, 1957., str. 169-188.). Iako u ovom izvanredno preciznom radu dolazi do nekoliko dragocjenih zaključaka sa značajnim konzekvencijama, autor se ne bavi mnogo problemom podrijetla Bunjevaca. Naime, kako se kaže, on tu nije našao autohtono stanovništvo. Današnji stanovnici Bune - katolici i muslimani - doselili su se iz zapadnijih ikavskih krajeva, a pod uticajem okolnih srpskih govora, njihov govor postao je pretežno jekavski. Katolici su se ovdje naselili prije 150-200 godina, a muslimani nešto ranije. U vrijeme, dakle, kada su Bunjevci već bili na sadašnjim svojim prostorima.
Iako ni drugo objašnjenje koje se navodi za naziv Bunjevac nije dokazano, ono se, ipak, gramatički, a rekao bih i sociolingvistički, lakše može prihvatiti. Prema tome mišljenju, etničko ime Bunjevac dolazi od riječi „bunja" (kratkosilaznim akcentom). Riječ je italijanskog porijekla, a u Dalmaciji, pored ostalog, znači „kućica od naslaganog kamenja, obično kupasta, pokrivena ozgo većim kamenom, koja služi za sklanjanje pastira, stoke; nekada služila za stanovanje". Kada su preci današnjih Bunjevaca došli u Gornju Dalmaciju, smatra se prema toj pretpostavci, oni su, kao planinski stočari, upravo takve kućice gradili sebi za stanovanje pa su ih starosjedioci, koji su imali razvijenu arhitekturu, po njima nazvali Bunjevcima. (U Etimologijskom riječniku Petra Skoka ima i drugih teorija, koje se danas rijetko spominju.)
Sve što je o porijeklu bačkih Bunjevaca rečeno, potpuno je u skladu sa njihovim dijalektom, Bunjevački govori, naime, pripadaju novoštokavskom ikavskom dijalektu. Taj dijalekt se tradicionalno naziva „mladi ikavski", ali Asim Pečo koristi i termin „zapadnohercegovački". Iako je taj dijalekat ostao van književne upotrebe, on se od književnog jezika, odnosno od onih dijalekata, koji su dali osnovu književnog jezika, razlikuje samo u ikavskom refleksu nekadašnjeg samoglasnika koji se u nauci naziva jat. Po ostalim osnovnim kriterijumima, kojima se neki dijalekat određuje, on se slaže sa istočno-hercegovačkim, što će reći i sa književnim (standardnim) jezikom. Tu na prvom mjestu treba navesti novoštokavski akcentski sistem: četiri novoštokavska akcenta se u bunjevačkim govorima upotrebljavaju potpuno po standardu. Drugi kriterij je refleks praslavenskih glasovnih grupa stj, skj, sk' i zdj, zgj, zg' što će u bunjevačkim govorima, sa neznatnim izuzecima u Vancagi, uvjek biti št i žd: klište, ognjište, ište, štene, plandište, vilište, kosište, grabljište, odnosno zviždit (a ne šćene, plandišće, išće, itd. kao u nekim drugim, tzv. šćakavskim govorima). Kao tipičnu novoštokavsku crtu treba spomenuti i relativno progresivnu deklinaciju imenica.
Pošto akcente i postakcentske dužine iz tehničkih razloga neću obilježavati, o ovom drugom pitanju bih rekao samo nešto najuopćenije.
Vokalizam čavoljskog govora ima neke specifičnosti koje su karakterisične i za ostale bunjevačke govore. Upadljiva je, na primjer, relativna zatvorenost naglašenog i nenaglašenog dugog a; dali, zvali (naglašeno a) žena (G. množine, nenaglašeno dugo a), pri čemu treba reći da je nenaglašeno dugo a ipak nešto manje zatvoreno od naglašenog. S druge strane, naglašeno e i o često su otvoreniji, nego u standardnom jeziku: petak, teta, jedan, otac, morala. Ako, međutim, u sljedećem slogu dolazi palatalni vokal, isti samoglasnik će biti zatvoreniji: otić, večeru, veselim se. Karakteristično otvoreno e se čuje i kad mu je u susjedstvu bilabijalnop ili m: meso, peć, nemam.
Što se konsonantizma tiče, osim u slučaju glasova či đ, nisam primjetio odstupanja od standardnog izgovora. Suglasnici ći đss, međutim, približavaju odgovarajućim mađarskim glasovima, koji su nastali od t + j (tj), odnosno d + j (dj). Informatori starije generacije su ove glasove, ipak izgovarali nešto „tvrđe" od mađarskog izgovora, dok je kod mladog naraštaja izgleda, preovladao mađarski izgovor istih suglasnika.
Dijalekat bačkih Bunjevaca je prilično jedinstven. U njemu nema ni približno takvih razlika između govora pojedinih naselja, na primjer, u slučaju baranjskih Šokaca. Izuzetak čini jedino govor Vancage, koji je, izvjesno, nastao miješanjem jednog starijeg štokavskog i jednog novoštokavskog ikavskog dijalekta pa ostali Bunjevci za vanacažne kažu, da „šoketaju". Između govora ostalih naselja primjetna je, ipak, jedna značajnija razlika: dok se u Kaćmaru, još izrazitije u Gari, često mogu čuti diftonzi u primjerima kao što su nijema, dijeran, muoraš, puost, kuost itd., pri čemu treba naglasiti, da se prvi samoglasnik diftonga izgovara vrlo redukovano, takvu diftongizaciju sam u Baji i Vancagi našao samo u tragovima, u Čavolju pak uopće nisam čuo. Tu će uvijek biti nema, deran, moraš, kost, post i si. Ivan Popović, koji je u bunjevačkim selima u okolini Subotice i Sombora takođe bilježio diftonge, smatra, da su oni nastali pod uticajem susjednih srpskih govora, što bi i za naš slučaj moglo biti objašnjenje. Baja i Čavolj, zajedno sa Gornjim Sentivanom, Milkutom i Tompom, čine sjeverni pojas bačkih bunjevačkih govora. Ta naselja su udaljena od srpskih sela u Bačkoj, s kojima su do 1921. Gara i Kaćmar mogli biti u neposrednom dodiru.
U zamjenu jata rijetke su razlike između pojedinih naselja. Ipak, u Čavolju prilozi gori, doli dolaze u ikavskom obliku, po čemu se ovaj govor slaže sa govorom Gare, a razlikuje se od govora u Baji i Vancagi, gdje će uvijek biti gore, dole a donekle i od kaćmarskog, gdje dolazi do kolebanja u upotrebi ikavskog i ekavskog oblika ovih riječi.
Elizija samoglasnika nije upadljivo česta u čavoljskom govoru, ali sam zato zabilježio nekoliko primjera za ovu pojavu: metli (metnuli), uk (uvijek), moralaj", komšinca i si.
Promjena i u o u Čavolju je dosljedna. Unutar riječi sam bilježio slijedeće primjere: zaova, teoci, stevna pri čemu poslijednji primjer ukazuje na kontrakciju. Do kontrakcije grupa -ao, -eo dobijeni gornjom promjenom, dosljedno dolazi u slučaju tro- i višesložnih riječi: dopisivo, oro, kopo, kabo, koto, pepo, poso, debo, kišo (kiseo) itd. Grupa —io ili ostaje nepromijenjena ili se izgovara sa umetanjem glasaj: privrnio, vidijo sam, pogodijo i si.
Glas h se u ovom govoru rijetko čuje. Bilježio sam ga u primjeru hiljada i sekundarno u hrđav. U ostalim primjerima ili ispada ili ga zamjenjuje drugi glas: ora, atar, gr a, spaija, buva, muva, kuvat.
Vokalno r se javlja na isti način kao u standardnom jkeziku: vr, frtalj, srce, Srbiji, krv itd., a odstupa samo u primjeru umrti.
Grupa -st na kraju riječi ostaje nepromijenjena: bolest, mast, kost, post, gost itd., ali u izvedenim oblicima unutar riječi -t- ispada: bolesan, masan, žalosan.
Glasovna grupa hv se mijenja prema obrascu jala, zafalit, vaćat, uvatit. Promjena čr > cr je, kao u slučaju ostalih bunjevačkih govora, dosljedna: crip, crivo, crv, crno itd.
Česta je promjena s/c> ck: sencka kuća, srpcki, madžarcki, švapcki, starovincki itd.
Glasovna grupa mn se mijenja prema obrascu mlogo, guvno. Treba, međutim, reći da se i ovdje, kao i u Kaćmaru, umjesto mlogo najčešće govori tusta.
Karakteristični primjeri kontrakcije su Dovi, njevi, sonice.
Na početku riječi se grupe od dva ploziva ili ploziva i afrikate uprošćavaju: tica, čela, ćer, ći, ko, di. Unutar riječi imamo nigdi ali niko.
U Čavolju se, prema mojim podacima rijeđe ispušta /- na početku riječi nego u ostalim ispitivanim naseljima, pa ćemo ovdje imati jedan, jidim se (u ostalim mjestima u kojima sam vršio ispitivanja eaan, idim se), ali u slučaju glagola isi, iaem (jesti, jedem)/- se i ovdje ispušta.
Promjena m > n zabilježio sam jedino u primjeru pantim.
U oblicima kolektivnih brojeva imamo -r-\ četvero, petero, šestero, sedmero, osmero itd.
U Kaćmaru i Gari sam bilježio oblik vrabac, dok je u Baji i Vancagi ista riječ izgovarana u obliku vrebac. Čavolj se u ovom pogledu pridružuje posljednjima, tj., i ovdje će biti vrebac, što bi se moglo shvatiti, kao još jedna razlika između najsjevernijih i onih južnijih bunjevačkih govora.
Imenička deklinacija u glavnim crtama slijedi novoštokavski standard, ali se u lokativu množine i nešto rjeđe, u instrumentalu množine javljaju i stariji oblici: s konji, na koli, za vrati, na ledi, u vrati, po usti, u svatovi. No isti primjeri se mogu čuti i s nastavkom -ma: s konjima itd.
Upadljiva crta Čavoljskog govora je ~am, -ama u dativu, instrumentalu i lokativu množine imenica srednjeg roda: dicama, sa zvonama zvonu, u našim selima još divanu, na našim bunjevačkim prilama lipo pivaju.
Kod imenica na -a obično izostaje alternacija k / c, g /z: divojki, u ruki, na nogi.
Ista alternacija izostaje i u množini nekih imenica muškog roda: bubrik-bubriki; katolik-katoliki, siromak-siromaki, svinjak-svinjaki, po svinjakima itd. U primjeru momci-momce ista alternacija se, međutim, prenosi i na akuzativ.
Kod proširenih množinskih oblika umjesto -ev- često stoji -ov-: nožovi, zetovi, ključovi, mišovi itd.
Takođe rasprostranjen nastavak -om na račun -em u instrumentalu jednine: nožom, misom, konjom.
Slaže se čavoljski govor sa ostalim bunjevačkim govorima, koje sam ispitivao i u pogledu instrumentala imenice mast, kost, krv, peć: mašćom, s košćom, krvljom, za pečom. Dvosložni hipokoristici u nominativu se završavaju na -o ili na -e: Joso, Mijo, Malo ili Mate ali se u kosim padežima ponašaju kao imenice na -a: kod Mate, Mati (dativ).
Vokativ dvosložnih ženskih imena tipa Kata, Manda ovdje se završava na -e: Kate, Mande, Ane. Iste oblike sam bilježio u Kaćmaru, dok je u Baji, Vancagi i Gari uvjek Kato, Mando, Ano.
U pridjevsko-zamjeničkoj deklinaciji u dativu i lokativu jednine nastavak -im je potpuno preovladao: tim doktoru, ovim čoviku, u drugim selu, na madžarckim jeziku, na velikim sokaku.
U oblicima komparativa iza r, ži s stoj i j, odnosno lj: širji, nižji, višlji. Iza čmeđutim,j ne dolazi:jači.
Enklitički oblici ličnih zamjenica se često upotrebljavaju i iza prijedloga: na me, na te, za se, uza se.
Karakteristični su i priloški oblici donle, odanleg, ondak.
Infinitiv se uglavnom upotrebljava bez finalnog -i: udavit, zenit, virovat, zviždit, donet, sitit se itd.
U trećem licu množine glagola VII. vrste (čija se osnova prezenta završava samoglasnikom i, a osnova infinitiva ili samoglasnikom i ili samoglasnikom e) i VIII. vrste (čija se osnova prezenta završava samoglasnikom i, a množina infinitiva samoglasnikom a) preovladao je nastavak -u: govoru, divanu, kosu, držu, volu, latu, radu itd. Za razliku od ostalih ispitivanih bunjevačkih govora (Baja, Vancaga, Gara, Kaćmar) gdje se sporadično javlja i nastavak -du (volidu) u Čavolju takve oblike nisam bilježio.
Kod glagola III. vrste u infinitivnoj osnovi umjesto -nu- stoji -ni-." uvenilo je, brinit se, dignit itd.
Nastavak trpnog pridjeva VII. vrste uvijek je -it: krstito dite, on je oženit, ustrojit je itd.
Kod glagola sa osnovama na k i g u 3. licu množine bunjevački govori se obično kolebaju između tipa vuku i vuču. Prema mojim bilješkama u Čavolju je isključivo ovaj drugi oblik u upotrebi: peču, vuču, tuču, seču, strižu.
Oblici prezenta glagola moći su možem, ne možem, oni možu.
Prema glagolu ičije i ovdje, kao i u ostalim bunjevačkim naseljima, idem, ideš, ide, idemo, idete, idu.
Što se upotrebe prijedloga tiče, spomenuo bih čestu upotrebu prijedloga nuz: nuz put.
Komitativ obično ide s prijedlogom s (sa): s orasima, s makom, sa sirom.
Karakteristična je upotreba oa" + genitiv umjesto o + lokativ: od Sombora je pivo (o Somboru je pjevao), od konja divanimo (o konjima govorimo).
Što se leksike tiče, i u govoru čavoljskih Bunjevaca ima u prilično velikom broju onih turcizama, koji su tipični za skoro sve naše govore, kao što su džigerica, pendžer, odžak, peškir, divanit, ćuprija, avlija itd.
Pozajmljenice iz mađarskog jezika su uglavnom novijeg porijekla i obično se odnose na terminologiju iz administracije, savremen proizvodnje, medicine itd.; to jest, na pojmove koji ranije nisu postojali. Utoliko je više zanimljiv mađarizam birka koji se javlja i u nekim srpskim govorima u okolini Budimpešte. Ovom riječju doduše nije potpuno potisnuta riječ ovca, ali je svakako frekventnija od nje.
Kao što vjerujem, i iz ovog opisa se može zaključiti, govor čavoljskih Bunjevaca je tipičan bunjevački govor, ali sa nekim osobinama po kojima se razlikuje od govora Kaćmara i Gare, a u manju mjeru i od govora bajskih Bunjevaca. (Govor Vancage nije pogodan za takvo poređenje, pošto se tamo, kao što smo već rekli, u izvjesnoj mjeri „šoketa".) Te razlike se barem jednim dijelom mogu objasniti što je uticaj srpskih bačkih govora u ovom najsjevernijem pojasu bunjevačkih naselja manje prisutan, nego u južnijim naseljima.
Predrag Stepanović, književnik
A csávolyi bunyevácok tájnyelvéről írt tanulmány szerzője, Dr. Sztepánovity Predrág író, műfordító, a nyelvtudományok kandidátusa, egyetemi docens 1942-ben született Mohácson. Jelenleg az ELTE BTK Szláv Tanszékének oktatója. Kandidátusi dolgozatát A magyarországi szerbek és horvátok nyelvjárásainak osztályozó elemzése - a što nyelvjárás címmel védte meg 1977-ben. A dolgozat először angol nyelven jelent meg, majd ugyenez szerbül Govori Srba i Hrvata u Mađarskoj - štokavsko narečje címen , Gornji Milanovac - Beograd - Novi Sad, 1994.
Íróként egy regényt, egy elbeszéléskötetet és egy meseregényt, valamint számos - köteten kívül megjelent - novellát tudhat magáénak. Műfordítói munkásságának pedig mintegy tíz kötetnyi próza, amit szerbből és horvátból fordított magyarra, s három dráma, amit magyarról fordított szerb nyelvre. Ezen kívül megjelentetett egy esszé és tanulmánykötetet is. A fenti dolgozatát felkérésemre 1982-ben helyszíni gyűjtőmunkája alapján, díjtalanul készítette.
|
|