|
|
Iako se ponika sićanja iz ditinjstva ne mogu zaboravit, nika od nji vrimenom izblide il iskrive sliku stvarnog. Sićanje na opisane radove ipak sam provirio kod više ljudi upućeni u opisane radove, običaje i doživljaje. Ove radove (sage - studije) sam dilom upotpunio i njevim sićanjima iz tog vrimena.
Ja sam, evo, nastojao da sve što sam čuo, sakupljo i moje znanje da što virnije približim, sređivo sam i sprimo za štampu. Koristio sam iskustava dosadašnji publiciranja u posebnim knjigama mi - na hrvatskom, mađarskom, srpskom i nimačkom jeziku - isto tako i etnološkim studijama - iz života Hrvata-Bunjevaca u Mađarskoj. Isto tako i predavanja na mađarskom jeziku u etnološkom zborniku Baja-Kecskemét (A Duna-Tisza közti nemzetközi néprajzi konferencián 1992-2008.)
Eto, vidite, tako smo stigli da se rodila ova knjiga dvadeseta!
Na kraju zafaljujem znanstvenim savetnikima, recenzentima, lektorima, korektoru, kazivačima kao i svima imenim - Marku, Miji, Predragu, Ljubinku, Loziji, Rafiki - i gospođi Anici Gaković ...- Ne u poslidnjem redu se zahvaljujem mojim najbližjim kćerkama, Ljubici i Izabelli i bezimenim koji su mi pomogli, podstrekivali. (Na žalost na moje pismo preporučeno 09. 04. 2010. g. - u kojem san ponudio ovaj rukopis bez honorara i pomoći molio - još ni odgovor nisam dobio od predsjednika Hrvatske Državne Samouprave, ni od predsjednika Saveza Hrvata u Mađarskoj, a ni od ravnatelja Croatice Kft Pismo moje sam zavr-šio ričima-citiram: "O mojoj bolesti toliko, da sám kemoterapiju završio i sad su kontrole. Raspoložan sam na jedan dogovor kod mene, gde Vas sve troje čekam." /Još uvik čekam!) Posle tog me stigla srića i iznenadna velikodušna pomoć!).
Još toliko da među hrvatskim i srbskim ponzorima lijep broj se nađe i mađarskih prijatelja koji su sami dragovoljno ponudili svoju pomoć, A Vama, dragi čitatelju, dovikujem narodnim pisnikom:
|
|