|
|
Kao ljubitelji svog užeg zavičaja, bačvanske ravnice, te dugogodišnji suradnici i osobni prijatelji nekadašnjega seoskog učitelja, autora najnovijeg, osamnaestog djela „Priče s bunjevački salaša" dr. Mise Mandića koga od mladalačkih dana iznimno zanima svekolika baština, napose povijest i etnografija rodnog sela Čavolja, toplo preporučujemo spomenutu knjigu svim našim sunarodnjacima.
Miso Mandić, pučki prosvjetitelj, kulturni djelatnik, narodnosni političar, bivši narodni poslanik u Mađarskom parlamentu, i u svojim dosadašnjim radovima dokazao je svoju ljubav, privrženost rodnome zavičaju, bunjevačkim tradicijama i svakidašnjem životu ravničarskog čovjeka. Etnografiju nije studirao, ali kao mladi učitelj sustavno sakupljajući vrijedne dokumente svojih suseljana, počeo je pisati o povijesti toga bačvanskog bunjevačkohrvatskog naselja. Taj život ratarskog čovjeka pak čak do sredine XX. stoljeća bio je usko povezan sa salašima.
Autor u ovoj knjizi traži odgovore kako su te bunjevačke oaze nastale i kako se u njima živjelo. To su istinite „Priče s bunjevački salaša". One su vjerne uspomene stvarnog života bunjevačkog življa jer ih je autor kao dijete, a poslije kao mladi učitelj i sam doživio pa ih sada kao umirovljenik, sjećajući se onih „lipih dana", opisuje i prepričava. Taj način života za koji se Miso Mandić veže i koji nosi u svojoj duši, danas je, na žalost, uistinu samo nostalgična priča i sjećanje na „davna vrimena", jer modernizacijom i ludilom vremena, osobito nakon II. svjetskog rata, prije svega zbog nasilne kolektivizacije poljoprivrede, bački su salaši prepušteni zubu vremena, stoga nije čudo da su za nekoliko godina nestali kao da ih nije ni bilo. Time je pak plodna i vazda zahvalna bačka ravan, često opjevana u našim narodnim pjesmama, izgubila svoje čari i draži.
Čitatelj ove knjige vjerojatno će si i nehotice postaviti pitanje: koju bi sudbinu doživjeli ti bunjevački salaši da se u danom trenutku, prema tadašnjemu političkom konceptu, nije morao kopirati sovjetski ustroj mađarske poljoprivrede? Nije teško odgonetnuti: vjerojatno bi se oko njih razvile farme pa bi se autorove „Priče" nastavile u drugim, suvremenijim okvirima i uvjetima.
No priči je kraj. Žitna se polja i nadalje gibaju, grožđe se šara, višnje, trešnje i šljive nas u proljeće pozdravljaju svojim cvatom i mirisom, ali salaša više nema. Oživljavamo ih jedino u pjesmama na kulturnim priredbama i zimskim prelima, „očli su u zaborav, kadgod bilo, a sad se pripovida", još sreća što se ovdje-ondje ipak nađu pripovjedači pa valjda i slušatelji. Ali i jednih i drugih je sve manje i manje, pa prijeti bojazan da će i oni uskoro slijediti nekadašnje salaše i otići u zaborav, a uspomene na tradicionalni život našega čovjeka na Bačkoj ravnici sačuvat će knjige, kao i ova koju držite u ruci.
Smatramo da ovaj pothvat sa svojim širokim dimenzijama i šarolikom tematikom - u stilu prepričavanja - osim jezgrovitog prikaza prazavičajnih prilika Bunjevaca i prisjećanja na salaš svoga Dide, vjerno predočuje nekadašnju uporabu pribora, oruđa, izumrle zanate sela, Majkinu kuhinju ispod odžaka, ljubav prema svojoj Majci baš kao i provedene slatke trenutke s Baćom u vinogradu, govori o tamburi koja spaja narode, o seoskim proštenjarskim i „divojačkim" vašarskim običajima, napose o javnom životu dekana, bunjevačkog pjesnika Ivana Petreša te uz obilje fotografija, predstavlja Mandićevo rodoslovno stablo, što znači da ustrojstvo knjige dostojno prati u etnografiji već uobičajeni redoslijed pri kojem se ocrtavaju svakodnevne životne i društvene prilike prošlosti bačvanskoga bunjevačkog pučanstva.
Budući da je često stanovao na salašu, imao je prilike upoznati način izgradnje obiteljskoga gnijezda bunjevačkog salašara, u čemu su sažete ljudske sudbine ratarskoga mukotrpnog života. Onodobna zbilja već je potonula u povijest u kojoj i osobe i predmeti nestaju zauvijek, pa iz toga doba ostaje jedino ono što se dalo zabilježiti, spasiti.
U djelu se oživljavaju još uvijek žive uspomene na obiteljski krug, na obilje raznoraznih zbivanja iz kojih se naziru poldrugstoljetne izmjerne brige i patnje, te znatno rjeđi veseli trenuci. Knjiga, zapravo, nadilazi okvire sociografije, ona vjerodostojno nastoji oslikati te isticati pojedine postaje ljudskog života. Tekstnu građu skladno dopunjuju šarolike fotosnimke kojima se nastoji ilustrirati, popratiti povijesne etape salašarskog življenja i djelovanja, sve do njegova konačnog propadanja.
Valja naglasiti da Mandićeva najnovija knjiga upotpunjuje, zaokružuje njegove tijekom više desetljeća stjecane i nagomilane spoznaje koje i ovoga puta znanstveno-popularno, vjerno i znalački predočuju nezaobilazne načine salašarsko-ratarskog življenja koje je nekoć teklo na sjevernobačvanskim ravnima. Zahvaljujući svojim trajno vrijednim radovima, dr. Miso Mandić postao je poznat u svom užem kraju, diljem Mađarske, a jednako tako i u našoj matičnoj domovini Hrvatskoj.
Budimpešta, 30. svibnja 2011.
 |
Ne osjećam se kompetentnim dati sud i vrijednovati književnu radinost dr. Mise Mandića, moja skromna nadležnost toliko se može uzeti u obzir pri cjelokupnom književnom zalaganju pomenutog autora, vrsnog pedagoga i neumornog sakupljača i čuvara baštine bunjevačkih Hrvata, koliko je u domenu mojih dosadašnjih spoznaja ovog našeg čovjeka.
Bio sam sretan da su mi skoro svi njegovi napisani redovi bili dostupni na osnovu kojih bi barem u neku ruku mogao steći uvid u djelo dr. Mise Mandića. Njegov opsežan i mnogostran rad hvale vrijeđanje i s te strane jer je Miso pored svojeg nimalo lakog pedagoškog rada stigao da svojom obazrivošću prati zbivanja i sve zgode i nezgode našeg narodnosnog bitisanja. I ne samo toliko! On je hotimično ili nehotice sve bilježio i to s određenim ciljem kako bi iza sebe ostavio nešto za mlađi naraštaj.
Svojim nesebičnim zalaganjem znao je usredsrediti sve vrijednosti koje su vezane za njegov uži zavičaj, za njegov Cavolj, za njegov bunjevačko salašarski ambijent kojeg je on toliko volio i obožavao.
Sam naslov ovog njegovog rada nije slučajan. Koliko li je tek Miso volio taj salašarski život za kojeg je vezano njegovo djetinjstvo i sve ljepote i draži bačvanske ravnice. U cjelokupnom bitisanju salašarskog življenja protkana je nit ljepote svega toga što je vezano za salaš. Za taj njegov salaš i Bunjevca težaka koji živi u njemu.
Koliko li je tek autor bio angažiran i upoznat u salašarski život, osjeća se blizina i suživljenje s tim ljudima koji su živjeli odvojeno od kompaktnih naselja, pa ipak našli oduška u zajedničkim komšinskim divanima, sjedeljkama uz šalu i pjesmu kako bi vrijeme dok je salaš zavijan snijegom brže prošlo. Koliko lije sam autor poznavao Bačvanca, seljaka, ništa bolje ne dokazuje nego sam mentalitet ljudi među kojima je on proveo svoje djetinjstvo, svoju mladost, a stoje bitno, on je i kasnije kao odrastao intelektualac, ostao s tim ljudima, sa svojim sugrađanima iz čijih njedara je ponikao. Čitajući njegovu, još u pripremnom stadiju, knjigu, prosto sam se čudio i divio koliko li je Miso smogao i našao vremena da se udubi do samih tančina suživljenja tih salašara, a kasnije već i kao stanovnik sela Čavolja. Bogatstvo običaja, šarolikost narodne baštine sve je tu pred očima čitatelja. O samoj sadržini knjige, dok smo razgovarali sa autorom, u više
navrata sam zapitao, što lije uz svaki običaj, svaki rad striktno, obavezno tamo tambura i vino? Ni po koju cijenu od toga odstupiti nije htio. I zaista, ti njegovi imeni i bezimeni protagonisti bili su vični da zapjevaju, da popiju, a na poslu i znoj proliju.
Uza sva ova zapažanja i opisivanja čitatelj će moći pronaći vrijednosti u međusobnim ljudskim odnosima, patrijarhalne navike i moralna obilježja, gdje se ljudi uzajamno poštuju, starija „čeljad sluša i cini".
Opisujući pojedine običaje, svetkovine, veselja, poljske radove, čitatelj će osjetiti vedrinu i razdraganost autorove duše, a pri tome bližeći se kraju "Priče sa bunjevački salaša" moći ćemo zapaziti izvjesnu sjetu, nostalgiju za onim „izgubljenim" koje nestaje u valima zaborava ili je globalizacija i moderno doba oduzelo nam ono stoje bilo tako lijepo, a mi ga danas samo spominjemo i mladima pokušavamo ispričati.
Pri samom kraju zapisa moći ćemo osjetiti da autor pati. Nije to samo s razloga da je već duboka starost stigla, nego i nešto drugo. To „drugo" koje nam zub vremena nemilosrdno nagriza, a pisac se grčevito hvata za sve ono što iščezava i gubi se u nepovrat. „Ova knjiga, to će mi biti labudova pjesma" - reče mi Miso u više navrata. U želji da mladima ostavi u amanet poput putokaza, što bismo trebali učiniti da sačuvamo ono naše stoje bilo lijepo, ostavlja nam savjete i pouke.
Zašto je sam autor svoj rad pisao ikavicom? Kako već i u samom uvodu obrazlaže razloge i činjenice da je on odrastao u sredini gdje se divanilo milozvučnom ikavicom, a koju on i danas voli i obožava, pa možda neće biti na odmet da se pukim slučajem objavi knjižica napisana nestandardnim jezikom, time bi se možda udovoljilo da „labudova pjesma" bude još ljepša.
„Priče sa bunjevački salaša" knjigu preporučam za tiskanje.
U Kaćmaru, 14. 06. 2011. g.
Dr. Mišu Mandića upoznala je javnost na međunarodnim susretima i od onda se pažljivo prati njegov opis salaša i život salašara iz Čavolja i okoline. Napiso je odgovor kako su, takoreć iz stope u stopu, nastali i razvijali se naši salaši, ukazo je kako su došli do vrva gospodarskog i društvenog uspona i na kraju sunovrat, čak i nestanak tih salaša i s njima salašarskog života bunjevački Hrvata. Opiso je povijest obitelji i njegovi rodova, s ljubavlju istako učinak marnih ruku paora kroz životni put iskusni salašara, sa željom da mu opis bude što potpuniji i što tačniji. Pisac je prikazo temu: trnovit životni put salašara, u rasponu oko podrug vika, s tusta usputni briga i nevolja, koje je mistimice okitila radost. Knjiga u štiocu pokatkad probudi nemir ali i potiče na smirenost, kakog budi smiraj čeljadeta spremljenog na otpočinak. Knjiga je virni pratilac životnog puta dr. Mise Mandića od ranog ditinjstva, od kad je u se počo upijat danas već pomalo izbliđene slike života salašara, sa svim spominjanjima i sićanjima. Ova knjiga je i životna ispovid dr. Mise Mandića, kakog imadu još malo žive čeljadi, i zato je znatiželjni štioc ne mož lako ispuštit iz rukivi.
U knjigi su teme napisane po pravilima pisanja štiva sa etnografskom temom. Pisac je sopstvenim iskustvom i znanjom zavirio u davnu, skoro zatomljenu prošlost. Ovo štivo nije monografija, već njegov mozaik opisa salaša i život salašara, iz vrimena XIX. vika do sridine trideseti godina XX. vika, od kad su se salaši počeli razvijat i dok nisu dospili na vrv gospodarskog i društvenog sjaja.
Dr. Miso Mandić dokazani autor kroz više desetina godina sa 19 napisani knjiga o životu Bunjevaca, najviše iz Čavolja i okolice. Knjigom Priče sa Bunjevački salaša pisac je zavrvio đerdan ulomaka o salašima i životu salašara. Kao na dlanu nam prostire didin salaš iz punog sjaja i u njemu život salašara, u čemu je zorno opiso sermaj i zaprežna oruđa salašara. Pritom se sitio i zanata od koji većine više nema. Opis majkinog kuvanja je njezin kuvar s naslovima većinom zatomljenih ila. Mama? Pa ko se ne sića mame? Nje se dr. Miso Mandić itekako sića, jel je imala velik udio u oblikovanju njegovog svaćanja i odnosa prema životu. Ko i svaki ljubitelj Lacrime Christi (Suza Kristova) tako je i autor kroz poslove u vinogradu upozno koliko triba rada dok se u čašu ne nalije razlađena, recimo, kevidinka. Neka štioca ne zbuni naslov iz sadržaja: „Proštenje i divojački vašar", nek pročita to štivo i nek u mislima proba dočarat lipotu tog događanja.
Priče sa bunjevački salaša pružaj e niz pripovedaka o zaboravlj enim događanjima, baš kao što su u zaborav potisnuti i toliki narodni običaji i starovinski zanati, koji su bili čitav niz temeljni stupova na kojima se iznidrila današnjica. Jedno od štiv je i opisan Cavoljski etnografski muzej kojeg je dr. Miso Mandić obogatio svojom vridnom zbirkom.
Vridnost knjige Priče sa Bunjevački salaša u tom je i što se ona ne mora čitat redom kako su poredani štiva u knjigi, već štioc knjigu mož otvorit bilo di i oma će zavirit u ulomak starine, baš tako ko što je svejedno s koje strane će čeljade počet grist slasnu jabuku. Dr. Miso Mandić je u ovoj knjigi štiocu podastro brime štiva, od koji je svako samo za se slasni užitak čitanja o starovinskim vridnotama koji više nema.
Iz pripovidanja čeljad koji su u salaše i život salašara zavirili iz daljeg njima se učinilo daje život poljodilca salašara bio težak, pa još kad su mu dodali žuljevite ruke, u risu na suncu kanikule, kupanje u znoju, branje kuruza u daždom orošenim odilu u njakavoj jeseni, promrzle ruke dok je toljom kosio trsku u zaleđenom dolu itd. Da je to istina, salašar bi bižo sa salaša, ne bi se u njeg vraćo što prija, čak i kad ga je nakratko rad bilo čega napustio. Ljubav salašara prema salašu i salašarskom životu spivojepisnik:
No salašar je ritko koji poso radio iz mista stojećki u mistu, još manje sidećki, od jutra do mraka je tabano po avliji i na njivi, najviše je radio ručnim sersamom, od čega je steko debelu kožu na dlanu. Salašar je većinu poslova uradio u pokretu, a kad je radio na njivi i tabano desetak i više kilometeri, a da to nije na nogama ni ositio. Varoščanin bi na salašu časkom na dlanu natiro žulj, a u tabananju bi se dobrim prija umorio od salašara. Salašar je s lakoćom odtabano iz Čavolja el drugog salaša iz okolice, u dvadesetak kilometeri daleku Baju, na hetiju ili vašar.
Dr. Miso Mandić nam je ponudio bogato i zanimljivo štivo. Želim svakom štiocu da ositi čar salaša i u njemu skoro nestali život poljodilca Bunjevca Hrvata, neka makar na kratko upozna po koji ulomak iz njegovog života.
A fenti személyek felkért szakértőként nyilvánítanak véleményt az írásmüről. Lektori munkát végeznek a könyv kiadása előtt. Bírálatot mondanak a kéziratról, miközben azt ismertetik is az olvasóval. Jelen esetben kivétel nélkül mindegyikük a könyv megjelentetését támogatja. Köszönjük nékik; akik vállalásukat magas színvonalon teljesítették.
Dr. Karagics Mihály a Horvát Köztársaság magyarországi tiszteletbeli konzulja,
Dékity Márk újságíró, költő-író és műfordító, Mándity Lyubinkó horvát-szerb szakos általános iskolai tanár, Alojzije Stantić publicista, a bunyevác-horvátok tanyavilágának tudományos kutatója.
 |
|
|