| |
Ove se godine navršava pedeset godina otkako možemo govoriti o školstvu Hrvata u Mađarskoj kao jedinstvenoj cjelini. Taj će jubilej biti obilježen i otvorenjem nove zgrade hrvatske osnovne škole i gimnazije u Budimpešti. U povodu toga Velegradska hrvatska samouprava - da bi prema svojim mogućnostima pridonijela toj značajnoj obljetnici i događaju - odlučila je sastaviti i objaviti kroniku prethodnice te, za sve Hrvate u zemlji, veoma važne ustanove: Hrvatskosrpske učiteljske škole i gimnazije.
Kada smo se prihvatili ove zadaće, Hrvatskosrpska gimnazija već nije postojala. Njezinu su ulogu preuzele dvije posebne škole: hrvatska i srpska. Otvoreno je novo poglavlje u našemu srednjem školstvu. Stoga smatramo da je važno, a možda i korisno i poučno, prelistati one stranice koje govore o tome kako je nicala naša inteligencija, koje do Drugoga svjetskog rata takoreći nismo ni imali. Ne možemo i ne smijemo zaboraviti da su današnji obnašatelji našega narodnosnog života bili većinom učenici te dugo godina jedine budimpeštanske učiteljske škole i gimnazije. Ispod njezinih krila krenula je u život većina naših odgojiteljica, učitelja, nastavnika i kulturnih djelatnika. Zato nam se ona dosljednim izvršavanjem povjerene joj zadaće tijekom svoga djelovanja i emocionalno toliko približila da smo je najčešće, umjesto njezina „službenog" imena, nazivali jednostavno „našom gimnazijom"'. Svi se je rado sjećamo, pa je i ovoj knjižici namjera da se sjeća i podsjeća. Jer je to dio našega života, naše povijesti.
Prelistavajući ove stranice, čitatelji trebaju imati u vidu sva ona društveno-politička zbivanja koja su utjecala i na obrazov-no-odgojni rad naše ustanove. Treba uzeti u obzir da je to bila zajednička škola Hrvata i Srba pa je u duhu vremena u početku nazivana „jugoslavenskom", „južnoslavenskom", zatim „srp-skohrvatskom"', odnosno - kasnije - i „hrvatskosrpskom". Prema tome i nastavni jezik u njoj bio je „srpskohrvatski" ili „hrvat-skosrpski". Ti se izrazi, koji danas već ne postoje, u tekstu tako i spominju.
Pri sastavljanju ove kronike oslanjali smo se u prvom redu na školsku arhivsku gradu, koja je prilično oskudna i manjkava, zatim na tjednik naše zajedničke organizacije - Antifasističkog fronta Slavena, odnosno Demokratskog saveza Južnih Slavena - i na mađarske pedagoške časopise.
Posebno zahvaljujemo svima onima koji su svojim prilozima i sjećanjima upotpunili naš rad.
U Budimpešti, 1. ožujka 1996.
| |