| |
Nakon svršetka Drugoga svjetskog rata otpočela je obnova razrušene zemlje i polaganje temelja novome životu. Glavni širitelji novoga duha i ostvaritelji zahtjeva naroda bile su razne društvene i političke organizacije koje su primile na sebe zastupanje interesa pojedinih slojeva i skupina pučanstva. U širokom nizu tih zastupničkih tijela osnovan je i Antifašistički front Slavena (AFS), kao zajednički pokret Hrvata, Srba i Slovaka u Mađarskoj.
Označavajući svoje ciljeve, AFS je u sklopu udovoljavanja potreba nacionalnih manjina među prvima postavio školstvo, kao ključno pitanje manjinskoga života.
Prvi korak u rješavanju toga pitanja uskoro je i učinjen kada je Privremena vlada 30. listopada 1945. godine izdala uredbu o školstvu nacionalnih manjina. U njoj je među drugim izrečeno da je za pokretanje nastave jezika nacionalnih manjina potrebno najmanje 10 učenika, a pitanje oblika nastave - hoće li se svi predmeti predavati na materinskom jeziku ili će se on predavati samo kao predmet - treba odrediti tajnim glasovanjem roditelja.
Nakon njezina objavljivanja, tjednik AFS-a Sloboda tu je uredbu oštro napao i - zbog postavljanja izvjesnih uvjeta i prepreka u svezi s osnivanjem manjinskih škola - nazvao je reakcionalnom i antidemokratskom. Nezadovoljstvo i prosvjed u svezi s uredbom izražen je i na prvoj Zemaljskoj konferenciji Južnih Slavena (Hrvata i Srba), održanoj u Mohaču 3. prosinca 1945. godine. U odluci toga skupa među prvima se ističe školsko pitanje i zahtijeva se da vlada izmijeni uredbu o školstvu nacionalnih manjina, kako bi se u onim mjestima gdje više od polovice ukupnog pučanstva čine „Južni Slaveni" otvorile škole s nastavnim jezikom tih manjina. Gdje je taj razmjer niži, manjinski jezik neka se predaje kao predmet, ako pak roditelji zahtijevaju, i tu treba otvoriti školu s nastavnim jezikom nacionalnih manjina. Da bi se to pitanje što prije riješilo, mohač-ka je konferencija tražila da se organizira i pokrene učiteljski tečaj koji bi u kratkom roku osposobio potrebnu učiteljsku radnu snagu. Osim ovoga izglasovan je još i zahtjev da se otvori učiteljska škola i gimnazija s hrvatskosrpskim nastavnim jezikom u Baji i u Mohaču.
Odlučno istupanje sudionika mohačke konferencije nedvojbeno je imalo udjela u tome što je vlada već 15. siječnja 1946. godine stavila izvan snage spomenutu uredbu i umjesto nje donijela novu pod brojem 330/1946. ME.
U toj uredbi je izrečeno i to da se srednje škole za nacionalne manjine mogu otvoriti na temelju podataka o popisu pučanstva, u suglasnosti s roditeljima i manjinskim kulturnim udruženjima koja djeluju prema dopuštenju ministarstva nutarnjih poslova.
Budući da je prema statistici najviše „Južnih Slavena" bilo u Baranji i Bačkoj, na temelju spomenute uredbe donesena je odluka da se srednja škola s „jugoslavenskim nastavnim jezikom" osnuje u Pečuhu, i to još 1945./46. školske godine, iako ona već uveliko teče.
| |