Osnutak i prve godine rada naše srednje škole

Organiziranjem škole bio je povjeren pečuški prosvjetni okrug koji je već 18. veljače razaslao „Oglas" na našem i na mađarskom jeziku o upisivanju učenika za 1945./46. školsku godinu. Taj oglas citiramo u cijelosti:

Oglas

Mađarski ministar vjere i prosvjete osnovao je i otvara u Pécs (III. Kardos Kálmán u. 5.1. em.) na jugoslavenskom nastavnom jeziku državnu učiteljsku školu. U 1945-46. školskoj godini otvara zavod prvi tečaj.

Upisi održavati će se ove godine februara mjeseca 25, 26, 27. i 28-og dana u Pécs (III. Kardos Kálmán u. 5. I. em.) u zvanju pečuškog prosvjetnog okruga, soba broj 13 između 9-12 i 16-17 sati dnevno.

Za prijem mož da se javi svaki mađarski ili strani državljanin koji navršava 14. god. a nije stariji od 20 godina a uspehom završio IV. r. gimn. ili građanske škole ili VIII. razred pučke škole. Učenik koji je završio VIII. razred pučke škole prima se privremeno u I. tečaj. Konačni pri-jav u zavod ovisi o uspehu prijamnoga ispita koji se mora položiti u prvoj polovini marta 1946. godine. Molioci prijama na temelju svedodžbe izdane od inostranih gimnazija, građanskih i pučkih škola primaju se, ako prijamnim uvjetima odgovaraju. Uspjehom položeni prijamni ispit uvjet je za konačni prijam.

Kod upisa dužan je učenik u pratnji roditelja ili na-mesnika prisustvovati. Svaki učenik dužan je ličnu iskaznicu prikazati.

Od djevojačkog liceja i učiteljske škole kanoničkog reda „Miasszonyunk" dobili su 1 vješalicu i 1 košaru za smeće.

Pečuška državna gimnazija posudila im je 10 stolova, 1 ormar, 2 zidne vješalice.

Od pečuške gimnazije cistercitskog reda dobili su 1 pisaći stol, 1 dugački stol, 8 naslonjača i jednu ploču sa stalkom.

Tako je 1. ožujka 1946. godine na drugom katu mađarskog liceja i učiteljske škole, u „podstanarstvu" od jedne učionice i jedne kancelarije, koja je ujedno služila i kao zbornica, otvorena državna učiteljska škola „s jugoslavenskim nastavnim jezikom".

O svečanom otvorenju škole pečuški list Kis Újság piše: „Prvog ožujka je otvorena i počela je s radom pečuška državna učiteljska škola s južnoslavenskim nastavnim jezikom. Zasada se u nju javilo malo učenika, ali postoji nada za dalje upisivanje i da će se taj broj povećati..."

Rad u školi otpočeo je 2. ožujka 1946. godine s 4 učenika i 6 nastavnika prema sljedećem raspodjelu nastavnih predmeta:

Ovaj se raspored često mijenjao jer su neki nastavnici već nakon nekoliko tjedana napustili školu, a na njihovo su mjesto došli novi, uglavnom takvi koji su svoje studije završili u Jugoslaviji, pa su znali i hrvatski odnosno srpski.

Aladár Zrinji dužnost ravnatelja obnašao je samo do 21. ožujka kada je oslobođen dužnosti. Njom je istodobno povjeren István Póth koji je svoje studije završio na zagrebačkom sveučilištu.

Novi je ravnatelj već na samom početku svoga djelovanja pismeno predložio Zemaljskom školskom vijeću da treba pojačati narodnosni karakter škole. U tu svrhu treba izraditi poseban nastavni program koji bi obuhvatio i osebujnosti „južnoslavenskih nacionalnih manjina" u Mađarskoj. Za izradbu toga programa ravnatelj škole je predložio sveučilišnog profesora Lászlóa Hadrovicsa.

Na temelju do sada rečenoga vidimo koliko je to bio uistinu početak u pravom smislu riječi, s mnogim teškoćama i nedostacima. U takvim je uvjetima za šest mjeseci, u kolovozu 1946. završena prva školska godina.

Treba još spomenuti da je u toj školskoj godini 20. lipnja otvoren prvi „južnoslavenski učiteljski tečaj" koji se ne može odvojiti od rada naše srednje škole. Među njima je od samoga početka postojala čvrsta veza i suradnja, osobito onda kada su polaznici toga tečaja u okviru učiteljske škole i iz njezina nastavnog gradiva počeli polagati završne ispite. Tada je taj tečaj postao zapravo dopisnim odjelom učiteljske škole.

Prva, 1945./46. školska godina još nije ni završena kada je 28. srpnja 1946. godine umnožena „Objava" na našem i „Hirdetmény" na mađarskom jeziku u svezi s upisom za 1946./47. školsku godinu. Bitnih razlika između toga i onoga prvog poziva od 18. veljače iste godine nema. Jedino se može spomenuti da je u ovome bolje istaknuta mogućnost za primanje inozemnih državljana kada se kaže: „Strani državljani mogu također biti primljeni ako imaju potrebnu školsku spremu i ako odgovaraju uslovima. Prijem njihov će biti konačan ako polože naknadni ispit, odnosno prijemni i diferencijalni ispit."

Uvjeti za prijam ostali su neizmijenjeni. Propagiranje upisa bilo je slično prijašnjemu - vrlo slabo. Osim što je okružnica poslana u neka sela pečuškog prosvjetnog okruga, nije nam poznato da je u svezi s tim još nešto učinjeno. Upis je održan 7. i 8. kolovoza u prostorijama gdje je bila smještena škola. Upisalo se svega dvije učenice, a primljena je jedna koja je već 19. rujna iste godine „po volji roditelja" napustila školu. Tako već na samom početku nove školske godine naša ustanova nije imala svoj prvi razred, a u drugom razredu bilo je 4 učenika. Tada je opstanak škole dospio u veliku krizu. Svjedoči nam to i pismo v. d. ravnatelja upućeno ministru prosvjete. Jedan dio toga pisma u prijevodu glasi ovako:

Gospodine Ministre!

„... javljam da je broj učenika u ustanovi koja se nalazi pod mojom upravom 4.

Ova 4 učenika pohađaju II. razred, a u prošloj su školskoj godini u ovoj ustanovi završili I. razred. U prvi se razred upisao jedan učenik, koji je 19. ovog mjeseca izostao. Pored toga javio se još jedan učenik u I. razred, međutim, u nedostatku potrebnih svjedodžaba nisam ga mogao primiti. Njegovu sam molbu poslao gospodinu ministru vjere i prosvjete.

Želio bio još obratiti pozornost gospodinu Ministru... na to da su učenici ustanove koja je pod mojom upravom, izuzev jednog (to je Hrvat) mađarske nacionalnosti i mađarskog materinskog jezika. Međutim, kako mi je poznato, Antifašistički front Slavena u Mađarskoj u južnoslavenske pučke škole želi namjestiti samo južnoslavenske učitelje.

Prema 10. članku uredbe 1200/1946. VKM. „Potreban broj učenika za otvorenje škole po razredima ne može biti manji od jedne trećine državnog prosjeka učenika po razredima u sličnim mađarskim školama.

... molim dakle uputu gospodina ministra... u svezi s ustanovom koja je pod mojom upravom."

Pismo je datirano 21. rujna 1946. godine. Kako vidimo, u njemu se ističe želja i svrha AFS-a u svezi s učiteljskom školom, ali o tome što je Front konkretno učinio za to, nemamo nikakvih dokumenata. Njegova se agitacijska djelatnost tada još ne opaža.

S istim se problemom v. d. ravnatelja škole obratio i glavnom direktoru pečuškoga prosvjetnog okruga. U njemu - među drugim - traži dopuštenje da primi u prvi razred i onu učenicu koja je na prijamnom ispitu bila odbijena. Okružni je direktor to dopustio i naredio da se prvi razred otvori s dva učenika. Osim toga tražio je po jedan primjerak Oglasa i Hirdetménya kako bi ih objavili u mjesnim listovima. Okružnice su poslane ovim listovima: Új Dunántúl, Dunántúli Nép, Független Nép, a isto i upravi Antifašističkog fronta Slavena.

Iz njih saznajemo daje 3. i 4. siječnja 1947. godine održan naknadni prijamni ispit, ali se ni ovoga puta nitko nije javio u našu školu.

Treba napomenuti da je na okružnici kao v. d. ravnatelja potpisan dr. Gyula Vándor kojemu je ministar, umjesto Istvána Pótha, od 19. studenog 1946. godine povjerio upravljanje južnoslavenskog liceja i učiteljske škole. I u nastavničkom zboru u ovoj školskoj godini nalazimo dva nova imena: Mar-gita Berkeš (dr. Ijjas Istvánná) i dr. Farádi Lászlóné.

Među promjenama u odnosu na prvu školsku godinu treba spomenuti da je ravnatelj škole - pozivajući se na preopterećenost učenika - tražio dopuštenje od Zemaljskog školskog vijeća da drugi strani jezik ne bude obvezatan predmet. Molba je uvažena.

U stvaranju narodnosnog karaktera škole i određivanju njezinog osnovnog cilja i poziva 1947./48. godina bila je prekretnica. U tome je veliku ulogu imao nasljednik AFS-a, Demokratski savez Južnih Slavena (DSJS), koji je tada već postao pravim zastupnikom interesa Hrvata, Srba i Slovenaca u Mađarskoj. Savezov list Naše novine tada je već imao priličan broj svojih pretplatnika i čitatelja. Na njegovim je stranicama naš živalj sustavno dobivao najvažnije informacije i vijesti iz narodnosnog života. Prvi naši učitelji, „pečuš-ki tečajci", prvu školsku godinu završili su u novoosnovanim hrvatskim pučkim školama. Iz tih je škola 1947. godine izišao prvi naraštaj učenika koji su osmi razred osnovne škole završili na svome materinskom jeziku. Sada je već bilo učenika koji su odgovarali zahtjevima primanja u našu pečuš-ku učiteljsku školu. Stvoren je temelj na kojemu se mogla voditi agitacijska djelatnost radi povišenja broja učenika. A stvorena je već i mreža koja je tu agitaciju djelotvorno mogla obavljati: Naše novine, mjesne organizacije Saveza i ne u posljednjem redu naši učitelji.

Naše novine već u svom 21. broju od 31. srpnja 1947. godine objavljuju „Poziv za upisivanje u licej i učiteljsku školu" gdje se među drugim kaže: „Učiteljska škola traje 5 godina i primaju se u nju svi oni koji su završili 4 srednje škole ili 8 opštih škola. Oni koji završe 5 godina u Pečuju postaće učitelji, a oni koji će završiti 4 razreda liceja imaće srednjoškolsku maturu. Obe diplome su ravne diplomama sličnim mađarskim srednjim školama." O troškovima školovanja piše da za hranu i stan u kolegiju treba platiti mjesečno 30 forinti, a knjige će biti besplatne. Svi oni koji pokažu dobar uspjeh u učenju dobit će besplatno i stan i hranu, a od Ministarstva prosvjete još i stipendiju.

Iz zapisnika s nastavničke osnivačke konferencije, održane 28. kolovoza 1947. godine saznajemo da se u prvirazred do tada upisalo 10 učenika, ali većina njih pod uvjetom dobivanja smještaja u đačkom domu. Činjenica je da je nedostatak kolegija umnogome ometao upis u našu školu. Potvrđuje to i članak objavljen u 34. broju Naših novina (1. studenog 1947. godine) pod naslovom: „Treba učiniti kraj ometanju rada južnoslavenskoj prosveti". Tu se otvoreno kaže: „Na traženje DSJS-a otvorena je državna učiteljska škola sa južnoslavenskim nastavnim jezikom u Pečuhu. Škola je otpočela sa radom još prošle godine. Iako je DSJS poveo veliku akciju za što veći upis naših omladi-naca, u pomenutu se školu javio samo mali broj slušaoca. Glavni razlog tome je što se u Pečuhu bez velikih novčanih sredstava nije moguće privatno smjestiti na hranu i stan.

DSJS, uviđajući potrebu internata za smještaj slušaoca škole, obratio se molbom Ministarstvu prosvjete još aprila o. g. i dobio je obećanje da će internat uskoro biti otvoren. Obećano je da će siromašna djeca moći besplatno stanovati u internatu, a dobri učenici će dobiti i posebnu stipendiju.

Ali je to ostalo samo „obećanje".

Sada stojimo pred početkom školske godine. Škola je trebala već ranije da počne školsku godinu, ali zbog nedostatka internata je odloženo za 1. novembar. Po svoj prilici bit će ponovo odloženo, jer još ništa nema od obećanja."

Zbog gore spomenutoga problema upraviteljstvo škole 16. rujna doista je bilo prisiljeno tražiti dopuštenje od Ministarstva prosvjete da se otvorenje prvoga godišta odgodi za 2. studenog.

Savez je međuvremeno mnogo radio na tome da učenici škole dobiju kolegijski smještaj. Nije trebalo dugo čekati. Naše novine u članku „Otpočela je rad naša učiteljska škola i licej", objavljenom u 35. broju od 8. studenog 1947. pišu: „DSJS je pokrenuo pregovore sa rukovodstvom Zemaljskog saveza narodnih kolegijuma. Ovaj savez je prošle godine pokrenuo svoje kolegijume u celoj zemlji.

On je izišao u susret i našim željama i osnovao je u Pečuju -u narodnom kolegijumu „Martinović" otsek za Južne Slavene.

Do sada se za prvi razred već javilo 20 učenika, podjednako i srpska i hrvatska omladina.

Za iduću godinu za prvi razred se već sada javilo preko 25 naših omladinaca.

Zbog ovako velikog broja već se sada počelo pregovarati da se od iduće godine otvori jedan poseban narodni kolegij."

Škola je ostala u dosadašnjoj zgradi (Ulica Kálmána Kardosa 5), ali je preseljena u druge prostorije: u tri učionice i u jednu zbornicu. Nastavnički se zbor 1. studenog 1947. godine sastojao od ovih nastavnika: dr. Gyula Vándor, v. d. ravnatelja, Ferenc Fehér, doravnatelj, Rezső Merényi, Renée Kiss (dr. Farádi Lászlóné), Margita Berkes (dr. Ijjas Istvánné). U školi je tada bilo 19 učenika: u prvom razredu 14, u drugom 1, u trećem 4. Oni učenici koji su završili samo osam razreda pučke škole, u prvi su razred bili primljeni privremeno, i to s posebnom dozvolom. Njihov je prijam bio utvrđen tek 15. prosinca kada su položili ispit. Takvih je učenika bilo četvero: troje iz Kaćmara i jedan iz Santova.

Pozivajući se na mali broj učenika, nastavnički je zbor predložio da se ukine drugi i treći razred, ali im to nije dopušteno.

Razrednik prvog razreda bio je Stevan Neduca, koji je ujedno i prvi „domaći" nastavnik škole, Srbin iz Čanada.

Da bi se nastavnički zbor i stručno, a i glede jezičnoga znanja pojačao, savjetnik odjela Ministarstva prosvjete uputio je pismo ravnateljima svih školskih okruga u zemlji da mu hitno jave ima li u njihovom okrugu takvih nastavnika koji znaju hrvatski ili srpski jezik. S tim u svezi, primjerice, pečuški prosvjetni okrug 4. prosinca 1947. godine izdao je ovu okružnicu:

„Radi osiguranja nesmetane nastave u pečuškoj južnoslavenskoj učiteljskoj školi, potrebno bi bilo u spomenutu ustanovu postaviti na dužnost u prvom redu diplomirane profesore učiteljske, srednje, eventualno građanske škole koji dobro znaju južnoslavenski.

Na temelju uredbe ministra vjere i prosvjete od 29. studenog ove godine... pozivam gospodina ravnatelja da hitno javi da li u njegovoj školi radi profesor s takvom kvalifikacijom i da li ga je moguće postaviti na dužnost u pečuš-ku južnoslavensku školu."

Okružnica je poslana svim gimnazijama, učiteljskim i bivšim građanskim školama u okrugu.

Rezultat, odnosno odaziv na okružnicu nije nam poznat. Znamo samo toliko da se javila jedna učiteljica iz Kiskunhalasa koja je školu završila u Somboru, ali u našu školu nije primljena jer je imala samo učiteljsku spremu.

Budući da u cijeloj zemlji nije pronađen ni jedan nastavnik koji bi odgovarao uvjetima, ministarstvo prosvjete pozvalo je iz Jugoslavije dva nastavnika: Miroslava Đorđevića i Milivoja Naumovića. Oni su svoj rad u našoj školi otpočeli 6. ožujka 1948. godine. Promjene u nastavničkom zboru u ovoj školskoj godini bile su još ove: učitelj Rezső Merényi je 3. veljače 1948. godine premješten, a na njegovo je mjesto došla nastavnica Mária Magyar.

Nastava u školi je i nadalje tekla po starome. Predavalo se bez udžbenika i na temelju nastavnih programa posuđenih od rimokatoličkog liceja i učiteljske škole „Sveta Margita". Budući da je nastavni jezik bio hrvatski, odnosno srpski, ravnatelj škole je tražio od ministra prosvjete dopuštenje za uporabu jugoslavenskih udžbenika, ali je ta molba odbijena.

Školsku godinu 1947./48. završio je 21 učenik: u prvom razredu 16 (8 iz Aljmaša, 4 iz Kaćmara, 2 iz Deske, 1 iz Pečuha i 1 iz Santova), drugi razred je završila 1 učenica, a treći 4 učenika.

Osim njih te su godine polagali ispit i polaznici učiteljskog tečaja, tj. naši pomoćni učitelji. Ispit iz gradiva prvog razreda položilo je 36, a iz drugog razreda 30 osoba.

O radu škole u iduće dvije godine znamo malo. Školska arhivska grada iz tih godina - osim matičnih knjiga -ne postoji, vjerojatno je izgubljena, a i Naše novine jedva nešto pišu o pečuškoj školi. Naime, to su godine preokreta, kada je u prvom planu bilo propagiranje nove politike mađarske vlade, nastale objavljivanjem Rezolucije Inforbi-roa komunističkih stranaka o stanju u Komunističkoj partiji Jugoslavije 1948. godine. List DSJS-a također je prepun napisa na tu temu, pa su pitanja narodnosnog života, među njima i naša srednja škola, bila zapostavljena. Nakon objavljivanja te rezolucije naša se škola prvi put spominje u Savezovom tjedniku tek 14. travnja 1949. godine gdje piše da je kulturna skupina naše učiteljske škole 6. travnja nastupila na kulturno-prosvjetnoj večeri koju je priredilo Madarsko-sovjetsko društvo.

Iz školskog zapisnika saznajemo da je kulturnu skupinu osnovao nastavnik škole Ivan Mokuter i da je ona tijekom školske godine nedjeljom ili blagdanom posjećivala naša sela u Baranji i tamo prikazivala svoj program. Cilj ovih nastupa bio je propagiranje škole i vrbovanje učenika.

Školsku godinu 1948./49. završilo je ukupno 27 učenika: prvi razred 14, drugi 13. Treći i četvrti razred zbog malog broja učenika - na molbu nastavnika - prestao je raditi. Učenici tih razreda premješteni su u mađarske škole.

U 1949./50. školskoj godini, uredbom Ministarstva vjere i prosvjete južnoslavenski licej, tj. pedagoška gimnazija pretvorena je u opću gimnaziju, a u njenom okviru, kao poseban odjel radila je koedukacijska učiteljska škola. U novi prvi razred, koji je započeo kao opća gimnazija, te je godine upisano 37 učenika, a od njih je školsku godinu završilo 30. Drugi je razred završilo 9, a treći 8 učenika.

Ove školske godine počele su i praktične vježbe učenika učiteljskog odjela škole. Oni su pod vodstvom nastavnika Ivana Mokutera odlazili u selo Olas gdje su u hrvatskoj osnovnoj školi hospitirali i predavali.

U nastavnom radu učinjen je značajan napredak. Budući da nije bilo udžbenika na hrvatskom ili srpskom jeziku, nastavnici škole sastavili su gradivo pojedinih predmeta na hrvatskosrpskom jeziku koje se zatim u obliku skripte umnožilo.

Skriptu za I. - II. - III. razred našega jezika i književnosti sastavio je Ivan Mokuter, iz kemije i fizike Mária Magyar, iz zemljopisa Antal Kollár, iz povijesti i povijesti pedagogije Mária Jets. Ove skripte, koje se mogu smatrati našim prvim srednjoškolskim udžbenicima, umnogome su olakšale rad nastavnika i podigle razinu nastave.