| |
Svojim ustrajnim radom i postignutim rezultatima - u prvom redu na obrazovanju naših prvih pomoćnih učitelja -dobar glas škole postupno se širio u našim selima. U no-vootvorenim pučkim školama naši su učitelji - među drugim - dobili i tu zadaću od DSJS-a da u svojim mjestima agitiraju za našu pečušku školu. Oni su roditeljima obraćali pozornost na mogućnosti daljnjega školovanja njihove djece na materinskom jeziku što im jedino Pečuh može pružiti. Njihovo zalaganje na tome polju najbolje pokazuje broj upisanih učenika i mjesta iz kojih su oni došli. Tako se škola počela i brojčano stabilizirati. Pečuh se pokazao dobrim sjedištem u kojemu bi se naša srednja škola za kratko vrijeme mogla ukorijeniti. Za četiri godine s teškom su mukom položeni temelji na kojima je mogla otpočeti nadgradnja. Do toga, međutim, nije došlo jer su vlasti - zbog nastalog političkog stanja i odnosa između Mađarske i Jugoslavije - samovoljno zaključile da se naša škola ne nalazi na dobrome mjestu. Zato je „južnoslavenska škola" - prema odluci Ministarstva prosvjete - 13. rujna 1950. godine premještena u Budimpeštu. Time počinje novi period naše učiteljske škole i gimnazije.
O premještenju škole Naše novine pišu već u svom 32. broju 1950. godine, objavljenom 10. kolovoza, u kojemu informiraju roditelje i učenike o tome da svi oni koji se žele upisati u „Opštu ili Pedagošku gimnaziju... treba da podnesu svoje molbe sa opširnom biografijom, izvodom iz knjige rođenih, uverenje o imovnom stanju i poslednjim školskim svedočanstvom na adresu Kultuszminisztérium, Nemzetiségi Osztály (III. 4, Budapest, Hold utca 16.)".
Počelo je, dakle, bez prethodnih priprema, sve iznova. Prije svega trebalo je osigurati zgradu za školu, smještaj učenika u đački dom što u Budimpešti, vjerojatno, nije ni bilo tako teško. Mnogo je teže bilo za tako kratko vrijeme naći nastavnike koji svoju struku znaju predavati i na hrvatskom ili srpskom jeziku. Nije bio mali problem ni premještaj učenika kojima je za vrijeme ljetnog odmora javljeno samo toliko da će novu školsku godinu početi u Budimpešti. Neizvjesnost i nesigurnost pokolebala je i mnoge roditelje. I iz spomenutoga napisa Naših novina se vidi da pred sam početak školske godine naša škola nije imala ni svoje vodstvo, ni adresu, pa su se molbe za prijam morale slati Nacionalnom odjelu Ministarstva prosvjete. Još ni uoči otvorenja školske godine nije se znalo gdje će biti smještena naša škola. U 35. broju Naših novina od 31. kolovoza objavljen je članak „Na početku školske godine" gdje poslije informacija o izmjenama nastavnog programa i o udžbenicima, o našoj srednjoj školi piše samo toliko da „među krupne promene koje su nastale u životu naše dece spada odluka da se pedagoška škola i gimnazija premeste iz Pečuja u Budimpeštu. Svi učenici obe škole su jednodušno i sa oduševljenjem pozdravili premeštanje ovih škola u Budimpeštu. To je i razumljivo, Budimpešta je centar ce-lokupnog života Mađarske."
Temeljni su problemi razmjerno brzo riješeni. Škola je smještena u XIV. okrug u Abonyijevu ulicu br. 7 - 9., a učenici privremeno u đački dom na Thökölyjevoj ulici. Poslije su djevojke odavde premještene u kolegij „Zsuzsanna Kossuth", a dječaci su dobili posebnu zgradu u Lehelovoj ulici. Tako je školska godina - s malim zakašnjenjem - otvorena, i to bez većeg prijeloma i gubitaka. Ukupan broj učenika bio je 68. Nastavnički zbor se potpuno izmijenio. Iz Pečuha je došao jedino Ivan Mokuter. Za ravnatelja škole postavljen je Obrad Dobanovački, a za ekonoma dr. János Sándorfalvi, koji je na tome položaju ostao sve do svoga umirovljenja, do 31. kolovoza 1970. godine. Nastavnici su se često mijenjali. Tako se na primjer u razdoblju od 1950. do 1954. godine izmijenilo 14 nastavnika matematike. Nije bilo mnogo bolje stanje ni s predavanjem hrvatskog ili srpskog jezika. I tu su bile česte promjene. Trebalo je više godina dok se nastavnički zbor donekle nije ustalio, što se vidi i iz priloženog imenika nastavnika. Medu njima u početku nije bilo ni jednoga iz redova našega življa. Prvi „domaći" nastavnik bio je Dimi-trije Krunić, Srbin iz Sentandrije, koji je u našu školu primljen 15. kolovoza 1951. godine. Njega je slijedio Ivan Ternak, Hrvat iz Aljmaša, koji je predavao povijest od 1. rujna 1951. do 23. listopada 1957. godine.
Naša je gimnazija radila prema nastavnom programu općih gimnazija, uvedenom na početku 1950./51. školske godine i prema školskom pravilniku istoga tipa škola, koji je stupio na snagu u siječnju 1950. godine. Na temelju tih dokumenata, cilj opće gimnazije bio je da od učenika odgoji „svjesne i disciplinirane građane, vjerne sinove radnoga naroda... koji će voljeti i poštivati rad." Uz to je među zadaćama naše gimnazije - budući da za nju poseban nastavni program nije postojao - „neslužbeno" navedeno njegovanje „naprednih tradicija nacionalnih manjina u duhu patriotizma".
Godine 1950. donesen je zakon o reformi opće gimnazije, prema kojemu su oblikovana dva tipa: tzv. realna i humana gimnazija. Realne gimnazije bile su u prvom redu prirodoslovnog i tehničkog smjera, a u humanim gimnazijama dominirale su društvene znanosti i jezici. Naša se gimnazija opredijelila za humani smjer.
U nastavi je bilo mnogo problema, među kojima je najviše teškoća činio nedostatak udžbenika na hrvatskom ili srpskom jeziku. U to su vrijeme već, doduše, počeli izlaziti naši udžbenici, ali samo za osnovne škole. Prvi srednjoškolski udžbenici objavljeni su tek 1952./53. godine, i to prvo 9, a potom 12 udžbenika. Bili su to većinom prijevodi mađarskih udžbenika. Umnožavali su se najjednostavnijom i najjeftinijom tehnikom, tzv. rotaprintom. Gradivo iz kojega nisu postojali udžbenici, nastavnici su sami prevodili na hrvatski ili srpski jezik pa su učenicima diktirali ili pisali na ploču.
Prvi maturski ispit održan je u učiteljskoj školi, i to 14. lipnja 1951. godine. Maturiralo je petero učenika, koji su poslije toga - prema naređenju - da bi stekli učiteljsku diplomu, jednu školsku godinu trebali provesti u praksi i predavati u nekoj osnovnoj školi. Zatim su polagali stručni ispit. Od prvih maturanata učiteljsku su diplomu stekli samo dvoje.
Nakon završetka prve školske godine u Budimpešti svi učenici naše škole, svrstani u tri brigade, pošli su na rad u Panteliju (Dunapentele) gdje su tri tjedna radili na izgradnji novog industrijskog grada Staljinvaroša. Prije svoga polaska oni su skrbeći o budućnosti svoje škole - preko tjednika DSJS-a - uputili poziv učenicima VIII. razreda naših osnovnih škola. Iz toga poziva citiramo:
„Željeli bismo da vam kažemo nekoliko riječi o nama i našoj školi. Nas ima oko 70 učenika iz raznih krajeva naše domovine. Škola nam se nalazi na istoj visini sa svim ostalim gimnazijama i učiteljskim školama u kojima se nastava vrši na mađarskom jeziku. Iz ovoga slijedi to da poslije završetka gimnazije ili učiteljske škole na svom maternjem jeziku možete nastaviti dalje školovanje na Višoj pedagoškoj školi ili na fakultetu. Od vas mogu postati budući učitelji, profesori, inženjeri, ljekari itd.
... Za stan, hranu i udžbenike djeca siromašnih roditelja ne plaćaju ništa, a također ne plaćaju ništa ni odlični đaci, dok ostali plaćaju jednu malu sumu prema svom imovnom stanju.
... Mi vas pozivamo u svoje redove uvjereni da ćete se iduće školske godine u velikom broju prijaviti da nastavite školovanje na svom maternjem jeziku. Mi zato rado očekujemo novu školsku godinu da vas vidimo i pozdravimo u svojoj sredini" (Naše novine, 1951. br. 20.).
Škola je 1952. godine preseljena u VII. okrug na Trgu ruža (Rózsák tere 6-7). Budući da se to rješenje pokazalo konačnim, nastavnički je zbor najveću pozornost posvećivao tome da se škola uključi u školstvo glavnoga grada, da se što prije dokaže i da postane ravnopravnom ustanovom u mreži mađarskih srednjih škola. Glede toga najdjelotvornijim sredstvom pokazala se kulturna djelatnost te aktivnost na političkom i društvenom polju. S tom svrhom osnovana je i folklorna skupina koja je krajem tjedna nastupala pred mađarskom publikom raznih poduzeća i ustanova. Preko njenog programa - izvođenja naših narodnih plesova i pjesama - mnogi su Budimpeštanci prvi put čuli za našu srednju školu.
U organiziranju kulturne skupine i uvježbavanju njezinoga programa osobito se istakao Josip Gugan, talentirani učenik učiteljske škole, potonji naš učitelj u Katolju.
Na društveno-političkom polju naša je srednja škola -u duhu onoga vremena - također bila jako aktivna, pa se njezin glas i u tome brzo pročuo. Ona je, primjerice, u sakupljanju III. zajma za mir 1952. godine osvojila prvo mjesto među svim budimpeštanskim školama. Svi su nastavnici upisali zajam iznad svoje plaće s prosječnim rezultatom od 136%.
U prvom polugodištu iste školske godine naši su srednjoškolci u učenju, vladanju i dobrom političkom radu osvojili prvo mjesto u VII. okrugu. Za postignute rezultate škola je dobila pohvalu okružnog komiteta Saveza radne omladine i okružnog savjeta. Svoje prvo mjesto naši su učenici sačuvali i u drugom polugodištu za što su, kao nagradu, dobili 4 poziva za izvođenje kulturnog programa u tvornici telefona.
Takvi su rezultati u ono vrijeme imali veliku vrijednost te su nedvojbeno mnogo pridonijeli stabiliziranju naše škole na njezinom novom mjestu, u Budimpešti. Treba reći da je to u tadašnjem političkom stanju, kada je „jugoslavenstvo" značilo tabu-temu, bilo i potrebno, a za budućnost naše škole i korisno.
Veliku pomoć u organiziranju školskog odgojno-obra-zovnog rada pružali su i đački domovi. Već smo spomenuli da su učenici naše srednje škole, kada je ona preseljena u Budimpeštu, bili smješteni u dva doma: posebno djevojke i posebno dječaci. To je bilo privremeno i radilo se na tome da naši srednjoškolci budu smješteni u jednu posebnu zgradu. Prvi korak u tome nastojanju ostvaren je već na početku j 1951 ./52. školske godine kada su dječaci dobili poseban đački j dom na Trgu ruža.
Đački je dom pripadao upravi škole koja je određivala i njegov organizacijski i stručni rad. Škola je postavila u dom dva odgojitelja koji su bili stalno s učenicima. U đačkom domu održavani su kružoci na kojima su se odgojitelji, školski nastavnici i najbolji učenici zanimali sa slabijim učenicima. Osim toga kolegisti su bili svrstani i po parovima i koji su se sastojali od jednog slabijeg i jednog boljeg učeni- \ ka. Dobri su učenici pomagali slabijima. Mjesečno jedanput ili dvaput učenici su bili dužni pripremiti referat iz književnosti, povijesti ili drugih predmeta, koji su pročitali pred svim kolegistima, nakon čega se razvio razgovor na tu temu.
U đačkom je domu i prehrana bila dobro organizirana.
O tome je brinuo staratelj doma. Učenici su dobili dnevno četiri puta hranu: doručak, užinu, ručak i večeru. Za sve to i za cijeli kolegijski smještaj većina učenika ništa nije plaćala.
Od 50 učenika plaćalo je svega njih petnaestero: desetero po 50 Ft., troje po 100 Ft i dvoje po 150 Ft mjesečno. Nakon godinu dana to se promijenilo. Tada već nije bilo učenika koji su u đačkom domu stanovali potpuno besplatno. 45% učenika je plaćalo po 30 Ft mjesečno, dakle jednu forintu dnevno, 25% učenika je plaćalo po 50 Ft, a 18% učenika po 100 Ft. Toliko su plaćali i učenici prvog razreda do polugodišnjih ispita. Poslije toga odlični đaci nisu trebali plaćati ništa, vrlo dobri samo polovicu od onoga što su plaćali prije - pišu Narodne novine u 48. broju 1951. i 24. broju 1953. godine.
Godine 1952. i u gimnaziji je održana prva matura, ali ti prvi maturanti (bilo ih je troje) nisu pohađali našu školu, nego su samo u njoj maturirali. U toj školskoj godini vrijedno je još spomenuti nastupe kulturne skupine naše škole u Santovu i Mohaču kada su „... poslije priredbe mnogi učenici opće škole odlučili da će na godinu stupiti u gimnaziju i učiteljsku školu" (Naše novine, 1952. br. 29.).
Preko ljeta naši su učenici u sedam brigada radili u raznim krajevima zemlje. Jedna je od njih, primjerice, radila u Soroksáru (pokraj Budimpešte) na izgradnji talionice željeza.
| |