Promjene u vodstvu i stilu rada

U 1953754. školskoj godini broj učenika gimnazije i učiteljske škole već je iznad sto. U nastavnički zbor su došla dva mlada nastavnika: od 15. srpnja 1953. godine u školu su primljeni Stipan Vujić i Tihomir Stipanov.

Na početku školske godine naša je škola dobila od Ministarstva prosvjete ozbiljnu materijalnu pomoć za nabavu namještaja i potrebnih nastavnih sredstava. Od toga je za razne kancelarijske potrepštine potrošeno 150 000 Ft., za liječničke, kemijske, biološke i druge uređaje 14 000 Ft, za knjige 17 000 Ft. Osim toga škola je dobila radioaparat i aparat za projektiranje uskog filma.

Pri završetku prvog polugodišta ove školske godine u našoj su školi nadležni organi izvršili prvi opći stručni i politički nadzor. Prilikom toga su ustanovljeni ozbiljni nedostaci u vodstvu škole zbog čega je ravnatelj Obrad Dobanovački bio smijenjen. Na njegovo je mjesto od 1. siječnja 1953. godine imenovana Margita Berkes (dr. Ijjas Istvánná), koja je već i u Pečuhu, a od 1. listopada 1951. godine i Budimpešti predavala u našoj školi.

Nova ravnateljica, dakle, nije bila nepoznata u nastavničkom zboru. Dobro je poznavala rad škole pa je imala osnovu da se već na samom početku svoga ravnateljstva -na temelju izvješća spomenutoga nadzornog odbora - i kritički osvrne na prethodne godine. Njezino je mišljenje bilo da dosadašnji rezultati nisu dovoljno realni, da u njima ima mnogo pretjerivanja. U tome nije osudila nastavnike, nego u prvom redu stil rada i duh koji je vladao u školi. Na svaki se način dokazivalo da je naša škola dobra pa čak i najbolja, a iza toga nije bilo uvijek pravoga temelja i istine. Ta je tendencija umnogome olabavila i radnu disciplinu. Ocjenjivanja učenika bila su prilično liberalna. Zavladalo je opće načelo da „u toj školi nitko ne može pasti". Postojeće greške i nedostatke otkrio je i stručni nadzor koji, međutim, nije uzeo u obzir objektivne teškoće s kojima su se nastavnici svakoga dana suočavali - istaknuto je u zapisniku sa sjednice nastavničkog zbora održane koncem 1953./54. školske godine.

Medu prvima se navodi problem što se u našu školu primaju svi prijavljeni učenici, bez izbora. Neki dolaze iz škola s nepodijeljenim razredima pa im je predškolsko znanje jako slabo. Medu učenicima tadašnjeg IV. razreda učiteljske škole bilo je, primjerice, i takvih koji su završili samo 5-6 razreda osnovne škole - piše u spomenutom zapisniku.

S takvim je učenicima bilo vrlo teško postići odgovarajuće rezultate.

U istom zapisniku stoji i to da nastavnici mnogo teškoća imaju i zbog toga što neki učenici ne znaju dobro hrvatski ili srpski, a neki pak mađarski.

Rad nastavnika otežavalo je i to što još uvijek nije bilo udžbenika za svaki predmet, a ni odgovarajućeg rječnika. (Mađarsko-srpskohrvatski i Srpskohrvatsko-mađarski rječnik Lászlóa Hadrovicsa objavljen je 1958. godine.)

Prema pismu Ministarstva za školstvo, upućenog 4. svibnja 1954. godine, za našu su se školu mogli naručiti sljedeći udžbenici:

Gimnazija

Učiteljska škola

Za učiteljsku školu namijenjeni su isti ovi udžbenici, osim Fizike, Biologije i Matematike, s ovom dopunom:

Vidimo, dakle, da nisu za sve predmete i za svaki razred postojali udžbenici. Zato je ravnateljica škole predložila da se nastavnici i učenici - kako bi se izbjeglo diktiranje i pisanje gradiva na ploču - koriste mađarskim udžbenicima. Ona se pri tome pozivala na praksu u Rumunjskoj gdje se u srpsko-hrvatskim školama na taj način otklanjaju isti ti problemi. Za primjer je navela povijest, gdje nastavnik, ako diktira, svojim učenicima ne može pružiti toliko kao u mađarskim školama jer nema vremena za tumačenje. Nastavnik povijesti, već spomenuti Ivan Ternak, odbio je taj prijedlog i nije se složio s uporabom mađarskih udžbenika. Njemu se priključio i Dimitrije Krunić. Iz zapisnika se, međutim, vidi da su neki nastavnici i do sada rabili mađarske udžbenike. Pitanje je, dakle, ostalo otvoreno: i nadalje je svatko radio tako kako je znao i mogao, bez stručne upute i savjeta.

Unatoč tomu, nastavnički zbor na čelu s novom ravnateljicom svojom najvažnijom zadaćom naznačio je podizanje razine obrazovno-odgojnoga rada, u okvirima realnosti i objektivnosti, zatim učvršćenje discipline i radnog morala i među učenicima i među nastavnicima.

Novim zahtjevima i ciljevima godišnji plan rada, prihvaćen na početku 1953./54. školske godine, nije odgovarao pa je za drugo polugodište, kada je nova ravnateljica otpočela svoju djelatnost, izrađen novi plan rada. U njemu su glavna načela bila strogost i disciplina. Ocjenjivanja učenika postala su rigoroznija. Na završnim ispitima 16 je učenika dobilo nedovoljnu ocjenu. Time je i školski prosjek postao niži, ali se „znanje učenika učvrstilo" - zaključili su nastavnici na koncu školske godine.

Radi učvršćenja veze s roditeljima, ove je školske godine osnovana i roditeljska radna zajednica, pa je već u ožujku 1954. godine održan i prvi „veliki roditeljski sastanak", koji je otada postao tradicijom i jednom od osebujnosti naše škole. Naime, većina roditelja naših učenika stanovala je na selima, daleko od Budimpešte, zbog čega zapravo nisu ni poznavali školu koju su pohađala njihova djeca. Da bi se taj problem riješio, odlučeno je da se svake godine u proljeće održi tzv. veliki roditeljski sastanak.

Značenje i posebnost toga sastanka, koji je održan 7. ožujka 1954. godine, pokazuje i to da je o njemu objavljen opširan članak na mađarskom jeziku u uglednom časopisu Nevelők Lapja (10. godište, 1954. br. 7). Članak je napisala ravnateljica škole Margita Berkeš-Ijjas. Iz njega dozna-jemo kako su se i nastavnici i roditelji ozbiljno i temeljito pripremali za doček i primanje roditelja. Nastavnički je zbor s tim u svezi izradio poseban plan, a za njegovo ostvarenje osnovan je odbor. Svakom su roditelju poslali pismenu pozivnicu, a poseban je poziv objavljen i u Našim novinama. Osim toga, uprava škole obratila se molbom suradnicima DSJS-a da na svojim putovanjima govore o važnosti roditeljskog sastanka.

Učenici i nastavnici već danima prije sastanka uređivali su svoje učionice i pripremali kulturni program.

Poslije tako mnogostranih i temeljnih priprema na sastanak je došlo 92% roditelja, što je nadmašilo sva očekivanja. Oni roditelji koji nisu mogli doći, obratili su se nastavnicima pismom.

Roditeljski je sastanak počeo kulturnim programom učenika, a zatim je ravnateljica podnijela referat o radu škole, o postignutim rezultatima i o postojećim nedostacima. Posebno se govorilo o radu u đačkom domu gdje su bili smješteni naši učenici. Nakon te „plenarne" sjednice, razrednici su se sastali s roditeljima svojih učenika gdje su potanko analizirali njihovo ponašanje i postignute rezultate u učenju.

Godina 1954. značajna je i po tome što je tada konačno riješen i kolegijski smještaj naših srednjoškolaca. Oni su u rujnu preseljeni u posebnu zgradu u ulici Mihálya Munkácsyja br. 15. Budući da je većina naših srednjoškolaca svoje đačko doba provela u tome domu, osvrnut ćemo se ukratko i na njegovu povijest.

Zgrada našega srednjoškolskoga đačkog doma građena je za vrijeme milenijskih priprema, tj. proslave tisućite obljetnice doseobe Mađara u novu domovinu. Tada je u tome dijelu grada građena podzemna željeznica, Trg heroja i niz vila u današnjoj Andrássyjevoj ulici i njezinoj okolici. Tu je 1892. godine sagradio svoju vilu i bogati trgovac Mihály Strasser. Godine 1938. vlasnik se sa svojom obitelji preselio u Ameriku, pa je njegova kuća poslije II. svjetskog rata dospjela u državne ruke. U njoj su od listopada 1948. do lipnja 1951. godine stanovali studenti raznih sveučilišta i visokih škola. Od listopada 1951. do lipnja 1954. godine - na temelju novoga Ustava - u zgradi su bili smješteni oni mladi ljudi iz redova nacionalnih manjina koji su se spremali na stručnu maturu. Na njihovo su mjesto zatim dcšli učenici naše srednje škole.

Za prvoga ravnatelja doma postavljena je Marija Ro-gály-Kővágó, do 1955., a nju je slijedio Bariša Fekete (od 1955. do 1958.). Poslije njega do 1960. godine đački je dom vodila Velinka Dorogin.

Na prizemlju zgrade bile su smještene djevojke, a na katu su stanovali dječaci. Đački je dom radio prema svome, od prvih dana oblikovanome kućnom redu i rasporedu. Nakon jutarnjeg ustajanja i doručka, učenici - u početku pješice, a poslije gradskim prometnim sredstvima - odlazili su u školu na Trg ruža. Vrativši se iz škole, nakon objeda bili su slobodni, a u 16 sati počeo je tzv. silencij, kada su se svi učenici, raspoređeni po učionicama, pod nadzorom odgojitelja pripremali za sljedeći dan. Silencij je trajao do 19 sati. Nakon večere učenici su bili slobodni ili su se tada održavala razna zanimanja: probe za kulturni nastup, znan-stveno-popularna predavanja, sjednice omladinske organizacije itd.

Heterogeni sastav pitomaca, učenika iz raznih mjesta i raznih tipova škola značio je veliku zadaću za naše odgojitelje. Razgovor i ophođenje na književnom hrvatskom ili srpskom jeziku, pa korepeticije i razna predavanja te bogata knjižnica pridonosili su poboljšanju i uzdizanju znanja materinskog jezika kod učenika, što je zajedno s naporima nastavnika u školi donosilo svoj plod.

Kolegij je bio „drugi dom" naše djece. Usporedno s učenjem, u njemu se odvijao i vrlo živ kulturni rad. Održavala su se predavanja s područja jezika, književnosti i o aktualnim problemima svakidašnjice.

Posebno je poglavlje u povijesti našega kolegija razdoblje od 1961. godine, kada je na čelo doma imenovana Marija Čepelsigeti. Ona je svoj život, dio sebe ugradila u ovo zdanje. Svojom poduzetnošću i snalažljivošću stvorila je u „Munkácsyju" topao obiteljski dom za mnoge naraštaje naše srednje škole.

U povijest našega kolegija upisala je svoje ime i „naša Marica", Marica Barié-Somogyi, koja je od 1955. godine pa sve do današnjega dana, kao glavna kuharica kuhala za naše učenike.

Velike zasluge u opstanku kolegija ima i ekonom Béla Mátyás, koji se od samoga početka pa sve do svoga umirovljenja brinuo o svim potrebama i opskrbi doma.

Sjećanja dr. Mije Karagića, predsjednika Zemaljske samouprave Hrvata u Mađarskoj na svoj dolazak u gimnaziju i na svoje đačke dane

Već na samom početku želim vam kazati: ja nisam 'tio ići u peštansku gimnaziju. Ni onda ako su je zvali naša. Pojma nisam imao što je to gimnazija, a od ove varoši mi je dosta bilo već onda kada sam je 1957. godine, kao učenik osmog razreda garske škole, prvi put vidio. Naime, tada smo bili na izletu u Pešti. Od Baje do Pešte lađom. Mislim da je roditeljima tako bilo jeftinije, a mi, koji dotle Dunav ni vi-dili nismo (Onda se nije tako putovalo kao danas. Ako bi svita vidio i dalje od svog nosa, popni se u crkveni toranj pa ćeš viditi i baškutsku crkvu, i leđensku, i đurićku... i dosta, a ostalo prepusti burnoj mašti!), uživali smo kako velika lađa plovi s nama na palubi uz vodu. Malo smo se bojali, moram priznati, jer nitko od nas nije znao plivati. Krenuli smo, recimo, danas u podne, a sutradan smo stigli pod niki most, strašno velik. Veći od onoga bajskog na Šugavici. Nije bio Elizabetin most jer njega onda još nije bilo. Kažem vam: zdravo lip. O tome bi mogle pripovidati i cure: Manda, Matija, Mariska, Katica, Anuška, jer one su bile najzgodnije, a mi derani smo se gurkali na palubi samo da budemo blizu njih. Ali sve ono što je zatim došlo: šetnja po asfaltiranim ulicama, vrućim i prljavim trgovima golemoga grada, gurkanje na tramvajima - nije bilo za mene. Gradski su nas ljudi s čuđenjem gledali, osobito nas mušku dicu. „Možda znadu da smo Garci" - mislili smo naivno. „Poskidajte te vražje švajcike!" - rekao je učitelj Marko jer valjda i njemu postade neugodno kada je vidio da se svi ljudi okreću za nama. Sto smo mogli drugo, garsku modu u džep, ali ipak čuđenju blesavi' Peštanaca nije bilo kraja... Sada, možda zbog do kože ošišanih ćoškastih glavurda...

Zašto je to ovim majmunima smišno? Liti se sigraš u pravu i blatu, jašiš na konju, kravi, ovnu... moraš biti ćelav, a kada odeš u selo, na ćelu moraš natapiti švajciku... Čudan ti je to svit! No, malo smo se i mi čudili jer nikako nismo mogli zamisliti zašto u povećoj ladici na tramvaju ima piska. Za sigranje manje dice sigurno nije jer je to malo piska... U taj se pisak sigurno pljuje... to je valjda peštanska pljuca - dao je za sve nas prihvatljiv odgovor Marko. Tek sam posli na satu fizike saznao da se taj pisak onda upo-trebljavo radi kočenja tramvaja.

Smrad, ljudi koji ne pozdravljaju jedno drugom i stalno se gurkaju, gužva, žamor, čudni i smrdljivi pogledi, sive zgradurine. Strašno! Bolje bi mi bilo dekati Gidrana i muzaru Rozu napasivati... Ali što ćeš, došo stari učitelj Joza i strogo stao prid Mamu i Baću pa digo graju: „Antun (to mi je brat) nije očo u peštansku gimnaziju, a Mijo mora! Nisam ja ništa pametniji od rođenog mi brata, a u škulu baš nisam ni volio ići, samo, eto, na moju veliku nesriću (barem sam onda tako mislio), prema starom zakonu „mlađi sin proba sriću" moro sam meni najlipšem i jedinom selu, Putnoku (sokaku u kojem sam rođen i koji smo bosonogi istambali da je bio ravan kao bilijardski stol u mijani), Kan-torovoj šumi (u kojoj smo se do kasno uveče vijali i igrali handžup), Prdinoj gredi (na kojoj smo se zimi sanjkali) reći zbogom. Plačuć sam se oprostio od Gidrana, Roze i Mancike. Mami, Baci i bratu nisam mogao pogledati ni u oči. Čvrsto smo se zagrlili. Nikada neću zaboraviti taj dugi i topli zagrljaj. Kad već ni Baćo nije mogo progovoriti, onda sam svatio da to nije igra i šala. „Nemoj doneti sramotu na kuću... Pazi na sve... i svaki se dan pomoli Bogu!" - bile su Mamine zadnje riči kada sam ulazio u ajziban. U njezinim sam toplim i suznim očima vidio veliku zabrinutost. To me onda strašno bolilo. Taj pogled, dok sam živ, neću zaboraviti.

Prvi dan u Munkácsyjevoj ulici

Prvu noć u kolegiju ni oko sklopio nisam. Gvozden krevet, i još jedan nad tobom, a ne ležiš na toploj i normalnoj slamarici, već na nikom čudu isprešanom od kojekakvih konjski' strunja. Žulji, bode i ima niki čudan miris... Blago rečeno: miris, jer za mene je to onda bio neizdržljiv smrad. Badava sam molio ustrajno pod pokrovcom. Mislim da mi je tada i dobri Bog okrenuo leđa, valjda zbog puno grija... Te sam noći prvi put ositio neizdrživu samoću koja te guši. Ni mi je sramota priznati da sam i plako i razmišljao o tome kako ću pobići kući. Bolje da sam poslušao teta-Man-du koja mi uvik kazivala: „Idi, dite, za molera. Taj ne radi na suncu, a prid proštenje uvik ima puno posla. Imamo u rodbini šustera, šnajdera pa i jednog učitelja. Jedan će nam krpiti cipele, drugi siti ruvo, a učitelj će u senskoj kući sređivati prokleti štajer... a ti ćeš nam farbati i molova ti..." Ali što će reći Mama i Baćo pa ljudi u Putnoku. „Siroma nije mogo, pa moro prija vrimena doći kući..." Deran prvi dan pobigo iz škule, i eto ti sramote.

„Buđenje! Buđenje!" - čuo sam ničiji glas. Digo sam se s tog čudnog i neugodnog kreveta koji je škripio pri svakom pokretu. Ko da sam čilu noć išo za plugom. Nisu baš ni ostali bili ispavani. Garci, Santovci i Kaćmarci zajedno su doputovali ajzibanom, pa su se malo već i sprijateljili na dugom putu, ali kada sam prvi put čuo progovoriti La-ciku, Minu, Verigu iz Podravine te Jenciku iz Petrovog Sela, mislio sam da nisam na dobrom mistu... Bože, kako ovi govore. Pa to nisu Bunjevci, a ni Šokci... „Ne znam kade mi je ručnik!" rekao je bojažljivo Jencika u umivaonici. Začuđeno sam buljio u njega, a profesor, koji se baš tamo trefio, stade prid njega i podignuvši glas, reče: „Dete moje, zapamti naveke: ovo nije ručnik, nego peškir!" Na žalost, tek sam posli shvatio cilj ove filozofije, ali jedno je sigurno: ni jedan profesor nije objasnio kako neki Hrvati govore kajkavski, a drugi pak čakavski. Dapače, ovi su govori postali nepoželjni, a dica iz Petrovog Sela, Kemije, Bizonje, Lukovišća, Sumartona ranjena su u duši. Budući da nas većina nije znala što znači ručnik, dubrava, zdenac, s La-cikom, Minom i Jencikom počeli smo govoriti mađarski.

Morali smo dočekati one starije dok se ne umiju. Kad je red došo na nas, već nije bilo vode. Klozet je strašno smrdio jer ni tamo nije curila voda. Posli neprispavane noći i takog jutarnjeg obavljanja posla niko je poviko „Smotra!", a to je značilo da smo morali stati u red ko soldati. Oni stariji su se smijali nama, a mi iz prvog razreda smo obisili glave ne usuđujući se pogledati na strogog profesora koji je samo govorio i govorio. Ako se dobro sićam, glavni je sadržaj njegovog divana bio ovaj: Pušenje i piće veliki su neprijatelji mladom organizmu. Ko puši i pije, neće dugo živiti...

Doli u kuhinji opet iznenađenje. Opet taj smrad. Bože, kako tu može jisti? Strašno nam je smeto plin jer smo navikli na drva i kukuružnjak, a ne ovo... Strašno. Dva komada kruva, jedan s pekmezom, a drugi s mašćom. I čaj. Mama, draga Mama! Skuvala je svako jutro friško mliko, a ja udrobio dosta kruva. Od tog bolje ni zamisliti nisam mogo... A ovo. No bio sam gladan pa sam polako i pojio što su metnili prida me. „A ti, mali, što plačeš?" - upitala je profesorica Đuru, koji je samo sidio i suznim očima buljio prida se. „Učiteljice, ja nemam česu..." - slincao je Đuro, koji valjda kao i ja nije naučio na ovakav doručak... a uz to nije imao još ni šalicu.

Pahalicom ravnateljicu po glavi

Već smo bili u drugom razredu. Dobili smo jednu spavaonicu i sami gazdovali u njoj. Spremali smo se na božićni raspust. Svi nestrpljivi. Tada smo kolegijski život već davno prihvatili. Bilo je tu svega i svačega. Naučili smo na internatski život, sprijateljili smo se i postali prava mala obitelj koja je brižno čuvala svoje interese. Od rujna do Božića nismo išli kući. Jedva smo čekali taj blagdan. Bili smo te noći nestrpljivi i jedva čekali jutro. Iz škole se već nećemo vratiti u kolegij, već svaki na svoj vlak. U spavaonici je bio mrak. Pričali smo. Jednom se vrata otvorila i netko baci jastuk. Jedan, pa drugi i treći. Tako je počeo rat između drugog i trećeg razreda. Jastuci, papuče i pokoja cipela letjela je iznad naših glava. Na vatru smo odgovorili vatrom. Bilo je oko pola noći, ratnici umorni, a hodnik i spavaonice se smirile. Vrata naše spavaonice ponovo su se polako otvorila. Prije toga smo se s Markom dogovorili: ako tko ude, on će na njeg baciti pokrivač, a ja ću ga paha-licom (partvišem) dobro izlupati. Vrata zaškripiše. Čuli smo samo korake. Mrak i tišina. „Marko, što čekaš? Baci pokrivač!" I on baci. Čuo sam kako pokrivač pada na zemlju, a ja pahalicom nekoga po glavi. „Skandal! Skandal! Izbacit ću vas iz kolegija! Izbaciti! Sramota!..." - začuo se oštar ženski glas. U sobi nastade gluha tišina. Isuse sveti, pa to je ravnateljica pod pokrivačem, a ja nju tučem pahalicom! Zahvaljujući dobrom vladanju, ravnateljica me je sutradan pomilovala. Ostao sam u đačkom domu koji sam zavolio i čije sam zakone usvojio i poštivao.