| |
Od 1954./55. školske godine naša je škola postala trotip-nom ustanovom. Osim učiteljske škole i gimnazije, u njoj je radila i osnovna škola koja se preselila iz Pomaza i koja je postala ujedno i vježbaonicom učenika učiteljske škole. Oni su do tada odlazili u Pomaz gdje su se pod upravom tamošnjih učitelja Marge Šarac, Milenka Miloševića i drugih upoznavali s osnovama učiteljskog poziva. Nastavnički zbor srednje škole ponovno je pojačan s jednim našim Hrvatom: 1. studenog 1955. godine došao je Martin Gregeš, nastavnik matematike i fizike.
Budući da se upravi škole i nastavničkom zboru dosta prigovaralo da ne obraćaju dovoljno pozornosti materin-skome jeziku, u godišnji plan školskoga rada, do sada prvi put, na prvo je mjesto stavljeno učenje materinskoga jezika „ne samo na satima nego i u svakidašnjem životu". S tom su svrhom nastavnici i za roditelje pokrenuli jezični tečaj, koji međutim nije bio dugoga vijeka.
U idućim školskim godinama broj učenika opada: 1955./ 56. školske godine iznosio je 109,1956./57.106, a u 1957./ 58. školskoj godini bilo ih je samo 77. Ovo naglo opadanje uslijedilo je i zbog toga što za 1957./58. školsku godinu već nije bilo upisivanja u učiteljsku školu, koja je 1960. godine potpuno ukinuta.
Nedvojbeno da su ovom opadanju broja učenika pridonijela i politička zbivanja 1956. godine. Tada su se mnogi roditelji uplašili pa su ispisali svoje dijete iz škole. „Međutim, svakako da je na opadanje broja đaka u gimnaziji i učiteljskoj školi uticao i slab agitatorski rad na terenu... pa bi se po ovom pitanju i samom Savezu moglo što-šta reći..." - piše list DSJS-a (Narodne novine, 1957. br. 9.).
Savez do 1948. godine - kao što se to vidi i u ovome kratkom prikazu - nije se brinuo samo o našim školama, nego je imao i odlučujuću riječ po svim pitanjima našega školstva. Poslije 1948. godine ta je Savezova uloga postajala sve manjom, a poslije 1952. godine gotovo se potpuno izgubila. Od toga vremena nije bilo ni agitatora ni organizatora u našemu školstvu pa je i budimpeštanska srednja škola bila uglavnome prepuštena samoj sebi. Tome je, naravno, pridonijelo i tadašnje političko stanje koje je vladalo u zemlji. Savez nije imao mogućnosti da dalje razvija ili barem da zadrži onaj polet u našemu školstvu koji je počeo 1946. godine.
Poslije 1956. godine novo vodstvo DSJS-a medu svoje prve i najvažnije zadaće naznačilo je pojačanje agitacijske djelatnosti radi povećanja broja učenika u našoj budimpeštanskoj srednjoj školi. U izvješću Narodnih novina s konferencije „južnoslavenskih pedagoga" stoji još i to da mnogo veću pozornost treba obratiti našemu materinskom jeziku, poglavito u budimpeštanskoj školi. Ne smije se dopustiti „da se roditelji žale da se... više čuje po hodnicima i u dvorištu mađarski nego naš jezik. Treba podvući da ono ne znači zapostavljanje mađarskog jezika, ali djeca odlaze u našu školu da nauče svoj materinski jezik i to im treba omogućiti. Svjesni smo teškoća na tome polju, ali se predanim radom može bez mnogo muka izvršiti" (Narodne novine, 1957. br. 9.).
Na toj konferenciji naših prosvjetnih radnika izabrano je i Pedagoško vijeće koje je prvu svoju sjednicu održalo u zgradi naše srednje škole 24. veljače 1958. godine. Pretresana su najvažnija pitanja našega školstva i doneseno je nekoliko značajnih odluka. Tako na primjer u svezi s izdavanjem udžbenika odlučeno je da će se oni odsada izdavati na temelju raspisanog natječaja i da će ih odobravati stručni odbor.
Na vijećanju je postavljeno i pitanje pružanja pomoći od strane matičnih naroda. Predloženo je da se neka zorna sredstva prenesu iz Jugoslavije, zatim da naši nastavnici i učenici dobiju mogućnosti za usavršavanje, odnosno dalje školovanje u Jugoslaviji. Do ostvarenja toga važnog prijedloga trebalo je još čekati jer je politička napetost između Mađarske i Jugoslavije tek tada počela popuštati.
Pedagoško vijeće je izabralo i svoje predsjedništvo u koje su iz naše gimnazije ušli Štipan Vujić i Velinka Doro-gin.
U prvom polugodištu 1957./58. školske godine obnovljena je zgrada škole i uređeno je dvorište uz ulaganje od 45 tisuća forinti. Za fizički i biološki kabinet nabavljena su nova zorna sredstva, a školska je knjižnica obogaćena novim knjigama poglavito iz lijepe književnosti. Škola do sada još nije dobila toliko knjiga kao te godine.
Od 1. rujna 1958. godine za ravnatelja naše škole ponovno je postavljen Obrad Dobanovački, koji će na toj dužnosti ostati do 1. kolovoza 1964. godine. Na početku 1958./59. školske godine objavljeni su novi udžbenici: Istorija za III. razred, Matematika za I., Fizika za III. i Istorija za IV. razred gimnazije. Za tu je godinu bilo predviđeno i izdanje udžbenika hrvatske i srpske književnosti. S tim u svezi Ministarstvo prosvjete raspisalo je i natječaj, bez toga da je postojao nastavni program. Nije bio točno određen čak ni broj nastavnih sati iz naše književnosti. Radilo se na temelju usmenih uputa Odjela za nacionalne manjine. Zbog tako nesređenog stanja, na raspisani natječaj nisu stigli odgovarajući radovi, pa je Ministarstvo prosvjete obustavilo njihovo izdavanje. Istodobno je osnovan odbor za sastavljanje nastavnog programa.
Te školske godine omladinska organizacija (KISZ) uvela je u srednje škole takozvani „probni sustav". U njemu su bile određene „probe", tj. uvjeti za primanje učenika u omladinsku organizaciju. Ove su probe pozitivno utjecale na učenike, jer su ih poticale da postignu što bolje rezultate u učenju i u društvenom radu. U tome su osobito značenje imale stručne probe koje su se izvršavale prema izboru učenika i obuhvatile su njihove aktivnosti u samostalnom književnom i likovnom radu, na skupljanju pučkih pjesama, u sviranju itd.
Uvođenjem tog „probnog sustava" i u našoj školi, a osobito u đačkom domu oživio je stvaralački rad učenika. Otada su sve češći njihovi članci i u Savezovom tjedniku, bogatiji su školski natječaji za književne radove i tada su počeli razvijati svoja krila i naši prvi stihotvorci, danas već poznati i priznati pjesnici.
Godina 1959./60. bila je zadnja kada je još postojala i učiteljska škola. U njezinu jedinom IV. razredu bilo je ukupno 8 učenika. U broju gimnazijalaca se pokazuje porast. Na početku školske godine njihov je broj iznosio 91: u I. razredu 38, u II. razredu 31, u III. razredu 16, u IV. razredu 6. „Porastu broja učenika umnogome je pridonio i Demokratski savez Južnih Slavena" - istaknuto je u školskom zapisniku.
Od te školske godine oni nastavnici koji za svoj predmet nisu imali udžbenik, uz plaću su primali po sto forinti dodatka za diktiranje i sastavljanje opširne skice. To je bio prethodnik potonjega tzv. nacionalnog dodatka.
Odjel za nacionalne manjine pri Ministarstvu prosvjete obećao je da će tijekom te godine izdati dopunske skripte iz onih predmeta za koje nije bilo udžbenika.
U nastavni je program kao obvezatan predmet uvedena u I. - II. razred „politehnika", a u III. - IV. razred logika i psihologija.
Također te školske godine uvedena je praksa da je školsko vodstvo svake četvrt godine putem okružnice izvijestilo roditelje o postignutim rezultatima njihova djeteta i o općim problemima škole. Bilo je to potrebno u prvom redu zato što se roditeljski sastanak - zbog već spomenutih i poznatih razloga - održavao samo godišnje jedanput. Da bi roditelji što bolje upoznali život i rad škole, u prigodi 15. obljetnice njezina osnutka, objavljen je prospekt sa slikama i najvažnijim podacima, koji je uza Savezovu pomoć dospio u sva naša sela i u ruke roditelja. Ministarstvo prosvjete je pak našoj školi uručilo pohvalnicu.
| |