| |
Približavanje škole svakidašnjem životu, što je zahtijevala nova školska reforma, za našu je gimnaziju značilo i korjenitu promjenu u njezinu dosadašnjem karakteru i sadržaju obrazovno-odgojnog rada. Da bi i škole nacionalnih manjina u što potpunijoj mjeri mogle udovoljiti tome zahtjevu, državne su vlasti „predložile" da se u njih uvede tzv. dvojezična nastava. Svoje su stajalište obrazložile jednostavno time da je povezivanje škole sa životom moguće samo potpunom integracijom za što je glavni uvjet savršeno poznavanje državnoga jezika.
Pripreme za uvođenje dvojezične nastave počele su još u proljeće 1960. godine. Ministarstvo prosvjete u suglasnosti s nadležnim partijskim organima poslalo je ravnateljima škola nacionalnih manjina i njihovim savezima prijedlog da se u manjinskim školama neki predmeti predaju na mađarskom jeziku, jer je to „principijelan stav gore navedenih organa". Na temelju toga pisma DSJS je sazvao svoje Pedagoško vijeće i sve naše školske ravnatelje koji su prodiskutirali to pitanje. Mišljenje većine bilo je da „ovakva reforma u sadašnjoj situaciji ne bi bila pravilna". S tim u svezi, međutim, postavilo se i jedno drugo pitanje: opadanje broja učenika u našim školama i što da bude s njima, kako da nastave dalje s radom.
Na Zemaljskoj radnoj konferenciji Južnih Slavena, održanoj 15. travnja 1960. godine, načelnik Odjela za nacionalne manjine pri Ministarstvu prosvjete Sándor Vendégh zastupao je stajalište službenih organa. On je otvoreno i odlučno rekao da je naš (državni) odgojno-obrazov-ni rad nezadovoljavajući, da naša nastava ne ide u korak s razvojem prirodnih znanosti, tehnike i gospodarstva. Škola ne priprema učenike za život. Ti nedostaci još više dolaze do izražaja u školama s nastavnim jezikom nacionalnih manjina. Ako našu mladež doista želimo pripremiti za život, onda znanje što joj dajemo ni u čemu ne smije biti manje nego što se daje u drugim, mađarskim školama. Zato mađarski službeni organi predlažu da dvojezičnost, „oba materinska jezika" dođu do većeg izražaja nego do sada „jer omladina naših škola ima dva materinska jezika: jedan prirodni i jedan što im nameće historija" - rekao je Sándor Vendégh.
Zastupnik Ministarstva prosvjete opravdanost uvođenja dvojezične nastave obrazložio je i stajalištem roditelja koje - kako je rekao - očevidno dolazi do izražaja u broju učenika. Naime, broj učenika škola s hrvatskim ili srpskim nastavnim jezikom u proteklih 10 godina smanjio se za blizu 30%. Nasuprot tome, broj učenika koji svoj materinski jezik uče kao predmet gotovo se učetverostručio.
Na kraju svoga izlaganja Sándor Vendégh na Zemaljskoj radnoj konferenciji Južnih Slavena istaknuo je da se dvojezična nastava nikome ne nameće, da se ona samo predlaže.
Reagirajući na njegov govor, generalni tajnik DSJS-a Milan Ognjenović]e rekao da je većina naših škola na takvoj razini koja može osigurati svladavanje i usvajanje oba jezika, i svoj materinski i mađarski. Prema tome nema potrebe da se sadašnji oblik nastave mijenja i da se uvede dvojezična nastava.
Istoga je mišljenja bio i ravnatelj naše gimnazije koji je rekao da bi takva reforma bila prerana. Ravnatelj santovačke škole Stjepan Velin je pak kategorično izjavio da bi uvođenje dvojezične nastave bilo nepravilno.
Poslije konferencije DSJS-a, Ministarstvo prosvjete je 8. lipnja održalo vijećanje ravnatelja škola i đačkih domova svih nacionalnih manjina u Mađarskoj na kojemu su bili nazočni i županijski i kotarski školski nadzornici te generalni tajnici narodnosnih saveza i glavni urednici njihovih listova. Na konferenciji se ispitivalo postoje li u školama u kojima nastava teče na jezicima nacionalnih manjina oni preduvjeti koji osiguravaju ostvarenje ciljeva školske reforme, odgovaraju li te škole zahtjevima života. Mogu li one pružiti svojim učenicima, mladeži suvremeno opće znanje i potpun sklad društvenih, pojedinačnih i pedagoških interesa.
Prema izvješću našega lista o tom vijećanju (Narodne novine, 1960. br. 25.) odgovor nazočnih na ova pitanja bio je da „većina tih škola ne priprema dovoljno svoje đake i taj odgovor nije predstavljao samo njihovo mišljenje, nego i mišljenje mnogih roditelja i đaka".
U obrazloženjima o potrebi uvođenja dvojezične nastave navedeno je i to da se mnogi roditelji plaše opasnosti i ne vide nikakvo jamstvo da će njihova djeca odgovarati svojim dužnostima na visokim školama, sveučilištima, a poslije u životu. Školska nastava ne može biti uspješna ako sredstva razmišljanja, poznavanje jezika i njegova uporaba predstavljaju teškoće za učenike. Stoga je više sudionika rasprave izjavilo da roditelji već odavno traže i zahtijevaju da im djeca uče na oba jezika.
Vidimo, dakle, da je na toj konferenciji nadvladalo stajalište službenih organa, a naši su predstavnici, koji su se suprotstavili prijedlogu o uveđenju dvojezičnosti, ostali u manjini.
Budući da nikakva metoda dvojezične nastave nije postojala, a takav tip škole bio je do sada u Mađarskoj nepoznat, konferencija - polazeći od osnovnog načela školske reforme, prema kojemu treba osigurati tijesnu vezu sa životom - odlučila je da će se dvojezična nastava u nas sastojati u tome što će se neki predmeti predavati na mađarskom, a neki na materinskom jeziku. U prvu kategoriju uvršteni su tzv. realni predmeti (matematika, fizika, kemija, biologija) koji su u svezi s praktičnom i tehničkom nastavom, a u drugu su stavljeni tzv. humani predmeti (književnost, jezik, povijest, zemljopis).
Poslije toga je naglašeno da te škole uvođenjem dvojezične nastave neće izgubiti svoj nacionalni karakter i njihove će zadaće u njegovanju materinskog jezika ostati nepromijenjene.
Nova školska godina u našoj gimnaziji počela je s roditeljskim sastankom na kojemu su se roditelji trebali izjasniti prihvaćaju li prijedlog Ministarstva prosvjete o uvođenju dvojezične nastave ili pak žele da se i nadalje sva nastava odvija na materinskom jeziku.
Prva dnevna točka roditeljskog sastanka bilo je pitanje prijelaza na novi tip nastave, na „5+1". O tome je u ime nastavničkoga zbora govorio doravnatelj Milenko Milosevic. Poslije njega je Stipan Vujić upoznao roditelje s prijedlogom o uvođenju dvojezične nastave. Na početku svoga izlaganja on je rekao da se nastavnički zbor slaže s tim prijedlogom jer je dvojezičnost usko povezana s nastavom „5+1" koju propisuje školska reforma. Naglasio je da dvojezičnost ne znači mađarizaciju jer će škola i nadalje njegovati našu nacionalnu kulturu.
Nastavnici su svoje stajalište obrazložili time da zbog nejednakog znanja jezika učenika imaju mnogo teškoća u nastavi. Jedan dio učenika koji dolazi iz osnovnih škola u kojima se svi predmeti predaju na materinskom jeziku ima problema u mađarskom jeziku, a učenici iz zapadnih krajeva zemlje, koji su svoj materinski jezik učili samo kao predmet, ne znaju dobro književni hrvatski jezik. Ove će se teškoće s uvođenjem školskoga tipa „5+1" dalje povećavati. Naime, u poduzećima će raditi među mađarskim radnicima, pod upravom mađarskih stručnjaka. Teorijska zanimanja također će se držati na mađarskom jeziku. Cijeli je pak taj rad nerazdvojiv od nastavnih prirodoslovnih predmeta, od fizike, matematike, kemije, biologije, on se takoreći temelji na njima.
Mišljenja roditelja u svezi s uvođenjem dvojezične nastave bila su različita. Jedan od osnivača i prvi predsjednik DSJS-a Pavao Vujić, kao roditelj, rekao je da se boji toga da ćemo s uvođenjem dvojezične nastave izgubiti svoj materinski jezik.
Novinar našega tjednika Joco Jakab, također kao roditelj, kategorično je izjavio da će dvojezičnom nastavom škola izgubiti svoj dosadašnji nacionalni karakter i da to vodi mađarizaciji.
Na roditeljskom sastanku bio je nazočan i generalni tajnik DSJS-a Milan Ognjenović. On je - nešto popustivši od svog prethodnog stajališta - rekao da je to pitanje u načelu pravilno, ali još nije sazrelo vrijeme da se to i riješi. Glavnu riječ u tome treba da imaju nastavnici koji su „kod izvora" i roditelji. Spomenuo je i to da su mnoge naše škole u unutrašnjosti odbile prijedlog Ministarstva o uvođenju dvojezične nastave.
Poslije žive i burne diskusije u kojoj je - prema zapisniku - bilo više onih koji su se slagali da se u našu školu uvede dvojezična nastava, slijedilo je glasovanje. Za dvojezičnu nastavu glasovalo je 49 roditelja, protiv 18, a ostali (oko 15) su se suzdržali.
Time je, dakle, stavljena točka na kraj toga spornoga pitanja koje je odlučilo dalji život naše gimnazije. Ona je, doduše, i nadalje ostala u imenu Hrvatsko-srpska ili Srp-sko-hrvatska gimnazija, ali joj se korjenito promijenio i karakter i sadržaj: postala je tzv. dvojezičnom školom. Počelo je novo razdoblje u njezinoj povijesti.
| |