| |
Ministarstvo prosvjete je naredilo da se dvojezična nastava, poput one „5+1", uvede postupno. Za našu je gimnaziju to značilo da se 1960./61. školske godine samo u prvom razredu predavalo dvojezično (realni predmeti na mađarskom, a humani na materinskom jeziku), dok je u ostalim razredima nastava i nadalje tekla po starom, potpuno na materinskom jeziku. Isti je bio slučaj i s nastavom „5+1".
Dvojezična je nastava pred ozbiljnu probu stavila sve nastavnike. Bio je to sasvim novi, nepoznati pojam. Izrađenih metoda, dapače ni uputa, nije bilo. Svaki je nastavnik obavljao pionirski rad, krčio do sada nepoznate, neugažene staze. Bilo je i takvih slučajeva kada se na mađarskom jeziku održani nastavni sat u cijelosti morao ponoviti i na našem jeziku, jer mnogi učenici nisu razumjeli gradivo.
Zbog takvih problema uvedene su i neke nove mjere. Na početku godine zahtjevi su ocjenjivanja bili sniženi, pa su se samo postupno približavali propisanim normama. Da bi se što pomnije mogao pratiti razvoj pojedinih učenika, vodili su se o njima tzv. psihogrami. U zbornici je stalna tema bila kako koji učenik napreduje u gradivu koji se predavao na mađarskom jeziku.
Uvedena su sustavna korepetiranja iz mađarskog i iz našega jezika. S tom su svrhom i učenici svrstani po parovima: pokraj učenika koji je slabije govorio naš ili mađarski jezik stavljen je učenik koji mu je u tome mogao pomagati.
Radi podizanja razine obrazovno-odgojnog rada, škola je pokrenula natjecanje među pojedinim razredima i u tu je svrhu osnovala tzv. prijelaznu zastavu. U svakome razredu bio je povjeren po jedan učenik koji je svakoga dana popisao dobivene ocjene svojih razrednih drugova, koje je zatim na koncu mjeseca zbrojio i izračunao prosjek. Prijelaznu je zastavu dobio onaj razred koji je imao najbolji prosjek u učenju. Ta je zastava ostala u njihovoj učionici sve dotle dok ih neki drugi razred nije nadmašio u učenju.
Da bi se ublažila preopterečenost učenika, ravnatelj je naredio nastavnicima da učenici dnevno mogu pisati samo jedan pismeni rad. Svaki je nastavnik prije tjedan dana morao ujaviti kada i u kojem će razredu od učenika zahtijevati pismene odgovore.
Bilo je centralno zabranjeno da učenici za ponedjeljak dobiju pismenu domaću zadaću.
Može se, dakle, zaključiti da je nastavnički zbor nastojao na tome da se taj veliki preokret, prijelaz na dvojezičnu nastavu, provede bez većih spoticanja. Nadležni organi također su bili svjesni poteškoća nastalih uvođenjem dvojezične nastave pa je Ministarstvo prosvjete već iste školske godine naredilo da se u našoj gimnaziji održi opći nadzor obrazovno-odgojnog rada. Bila je to tzv. „duga kontrola" koja je trajala od 1. ožujka do 25. svibnja 1961. godine. Nju je vodio glavni školski nadzornik Budimpešte, a u njoj su sudjelovali svi velegradski školski nadzornici pojedinih nastavnih predmeta. Za naš jezik i za pitanja dvojezičnosti bio je povjeren Ivan Mokuter.
O dvojezičnoj nastavi nadzornici su ustanovili da se kod učenika I. razreda gimnazije, koji su realne predmete učili na mađarskom, a humane na materinskom jeziku, osjeća dosta veliki prijelom. Oni učenici koji su došli iz takvih osnovnih škola u kojima su sve predmete učili na materinskom jeziku slabije govore mađarski, zbog čega imaju dosta teškoća pri usvajanju gradiva na mađarskom jeziku. Isto tako pak oni koji su hrvatski ili srpski jezik učili samo kao predmet imaju mnogo teškoća s našom gramatikom, književnošću, poviješću i zemljopisom. Gradivo iz gramatike je preveliko - kaže se u zapisniku nadzornika. Predaje se na temelju Hadrovicseve gramatike, koja ni metodski ni glede opsega ne odgovara zahtjevima gimnazije. Kao jedan od osnovnih problema napomenuto je i to što nastavnici predaju isključivo ekavicom, a udžbenici su pisani ijekavicom. To zbunjuje učenike.
O metodi dvojezične nastave nadzorni je odbor zaključio samo toliko da je nepravilno da se kod gradiva koje se predaje na mađarskom jeziku od učenika traže izrazi i na materinskom jeziku, jer to otežava rad i nastavnika i učenika. Dakle dvojezična nastava krenula je najjednostavnijim načinom: određeni su se predmeti predavali isključivo na mađarskom, odnosno na hrvatskom ili srpskom jeziku. Raščišćavanje pojmova i usvajanje stručnih izraza na oba jezika smatralo se u početku nepravilnim. To će se kao nastavna metoda uvesti tek poslije kada će se od naše škole zahtijevati da obrazuje u svakom pogledu dvojezične ljude.
Od uvođenja dvojezične nastave očekivalo se i to da se djelokrug naše gimnazije proširi i na one krajeve iz kojih je do sada dolazilo razmjerno malo učenika. To su bile uglavnom zapadne županije: zalska, željezna i đursko-šopron-ska. Djeca iz ovih krajeva - zbog slabijeg znanja hrvatskog jezika - „do sada su se teško odlučivala da dođu u našu školu, ... a sada se otvaraju kapije pred velikim masama zapadnih Hrvata... Ova hrvatska djeca se izrazito raduju uvođenju dvojezične nastave, jer je njima time olakšan rad" - pišu Narodne novine.
Očekivanja su se i ostvarila: počevši od 1960./61. školske godine u našu gimnaziju upisuje se mnogo više pomur-skih i gradišćanskih Hrvata pa se ukupan broj učenika znatno povećao. Dok je 1959./60. školske godine broj učenika gimnazije bio 91, dotle je 1961./62. već 146. Porast broja učenika, pogotovu iz zapadnih krajeva zemlje, može se zahvaliti i onim učiteljima koji su, završivši našu srednju učiteljsku školu, u ono vrijeme kao mladi učitelji dospjeli u tamošnja sela i upućivali svoje učenike na dalje školovanje u budimpeštansku gimnaziju.
U izvješću Narodnih novina možemo čitati da kronika naše škole još nikada nije zabilježila talo velik roditeljski sastanak kao 1962. godine. Došli su roditelji iz cijele zemlje, iz svih deset županija u kojima obitava naš živalj. Iz istoga napisa saznajemo i to da „naša gimnazija spada među najbolje škole u Budimpešti". Tom je rezultatu mnogo pridonijela i brigada „Gagarin". Nju su, naime, sačinjavali najbolji učenici iz svih razreda i njihova je dužnost bila da pomažu slabijim đacima.
Ravnatelj škole, govoreći na roditeljskom sastanku o po-litehničkoj nastavi, istaknuo je da su naši đaci svuda dobili puno priznanje za svoj rad. Kao primjer naveo je da su čelnici zadruge „15. ožujak", u kojoj su naši učenici radili, izjavili da ni u jednoj drugoj školi nisu vidjeli tako ozbiljan rad, štoviše, da su mnogi naši đaci radili bolje nego njihovi zadrugari.
S naglim porastom broja učenika ukazali su se i problemi oko njihovog smještaja u đačkom domu. Zbog toga će se „od iduće godine vršiti mnogo stroži izbor đaka prilikom prijema u gimnaziju" - izjavila je ravnateljica kolegija.
Za 1962./63. školsku godinu u prvi se razred upisalo 47 učenika, od kojih je nastavu otpočelo 36, pa je ukupan broj učenika iznosio 135. Oni su došli iz 23 sela i 9 županija, s različitim znanjem hrvatskog ili srpskog, odnosno mađarskog jezika. Stoga je u školskom godišnjem planu rada istaknuto da tim predmetima treba obratiti iznimnu pozornost ne samo u prvom nego i u drugim razredima. S tom svrhom - među drugim - raspisan je i natječaj za najbolji sastav na našem i na mađarskom jeziku te natjecanje iz pravopisa. Najbolji učenici bili su nagrađeni. U poznavanju mađarskoga pravopisa naši su se gimnazijalci natjecali i s učenicima slovačke škole i gimnazije „Madách".
Da bi učenici naučili oba pisma hrvatsko-srpskog jezika, ove je godine uvedena praksa da i nastavnici i svi učenici jednog mjeseca pišu latinicom, a drugoga ćirilicom. Pitanje „ijekavice i ekavice" ostalo je otvoreno.
Te školske godine već je samo IV. razred učio sve predmete na materinskom jeziku, a u drugim je razredima tekla dvojezična nastava, još uvijek bez izrađene metode, odnosno svaki je nastavnik predavao prema svojoj metodi. Za razmjenu iskustava nastavnici su osnovali kružok „Makarenko" u kojemu su raspravljali o aktualnim pedagoš
kim pitanjima, a najviše o metodici i praksi dvojezične nastave. S tom svrhom je gimnazija 1963. godine organizirala i posebno savjetovanje na kojemu su doneseni slijedeći zaključci:
„a) dvojezična nastava je pozitivna i dobra;
b) našu je školu dvojezična nastava dovela bliže živo tu;
c) otvorena su vrata pred onima učenicima, prven stveno iz zapadnih krajeva (Željezna i Zalska županija) koji su već bili na putu izgubljenja svoga materinskog jezika;
d) dvojezičnost je olakšala probleme udžbenika."eđu negativnostima dvojezične nastave navodi se ovo:
,,a) nije izrađena metodika dvojezične nastave;
b) djeca sve više miješaju mađarski i srpsko-hrvatski jezik;
c) odjel za nacionalne manjine Ministarstva prosvjete još nije učinio nikakve ozbiljne korake radi rješava nja postojećih problema."
Zaključci ovoga savjetovanja izloženi su i na konferenciji DSJS-a, održanoj u travnju iste godine.
U ovogodišnjem zapisniku o maturskim ispitima predsjednik mature se jako pozitivno irazio o našoj školi. Njegovo je mišljenje bilo da glede razine nastavnoga rada i postignutih rezultata naša se škola može ubrajati među najbolje gimnazije u zemlji. Takvo priznanje do sada još nije dobila naša škola. Opći prosjek gimnazije na svršetku te školske godine bio je 3,75.
Gimnazija je od 1963./64. školske godine potpuno dvojezična. U njoj svi učenici od I. do IV. razreda prirodoslovne predmete uče na mađarskom, a humane znanosti na materinskom jeziku. Povijest umjetnosti predavala se također na mađarskom jeziku jer stručni nastavnik nije znao hrvatski ili srpski. Pjevanje je bilo prepolovljeno: održavalo se i na mađarskom i na našem jeziku.
Te školske godine upotpunila se i nastava „5+1", pa su učenici IV. razreda na temelju uredbe Mii 105/1963/5/ -prvi put u dosadašnjoj praksi - polagali iz „svoga zanata" kvalifikacijski ispit. Uz dosadašnje struke, od te su godine neki naši gimnazijalci učili i knjigovezački obrt, a nekolicina njih je odlazila na rad u tiskaru „Atheneum".
Od 1964./65. školske godine počelo je postupno ukidanje programa „5+1". Tada učenici prvoga razreda već nisu odlazili tjedno jedan dan na rad, nego je za njih u školskim radionicama održavana politehnika, i to samo tjedno dva sata. Dječaci su učili stolarstvo, a djevojke krojenje i šive-nje. Tu je promjenu školsko vodstvo obrazložilo time što se tvornica bušilica - kamo su odlazili naši učenici - preselila iz VII. okruga, a i vježbaonica Visoke škole za vrtlarstvo je ukinuta.
Iste školske godine broj učenika je bio 136. Tada je Obrad Dobanovački ponovno smijenjen s položaja ravnatelja, čiju je dužnost privremeno preuzeo i obavljao dosadašnji do-ravnatelj Milenko Milosevic.
| |