| |
Po završetku 1963./64. školske godine za naše je nastavnike održano u Pečuhu stručno usavršavanje, i to prvi put uza sudjelovanje predavača iz Jugoslavije. Ovim je tečajem ispunjena davnašnja želja naših nastavnika da na svom usavršavanju rade sa stručnjacima iz matične zemlje. Jedan od predavača, Dragutin Rosandić, profesor zagrebačkoga filozofskog fakulteta o tome tečaju rekao je ovo: „Ovaj kontakt je za mene iz više razloga zanimljiv. Imao sam prilike suočiti nastojanje teorije i prakse u nastavi hrvatsko-srpskog jezika i književnosti u našoj sredini sa nastojanjem teorije i prakse u vašoj zemlji. U razgovoru sam primijetio da su sudionici seminara sa mnogo interesiranja pratili tu našu teoretsku misao i praktična dostignuća naše nastave. Za vrijeme seminara oni su proširili svoje vidokruge i stekli suvremenija gledišta na metodi u nastavi hrvatsko-srpskog jezika i književnosti."
Sudionici tečaja - medu kojima su bili i nastavnici naše gimnazije - naglasili su da bi trebalo nastaviti s ovakvim oblicima kulturne suradnje, nastojati da nastavnici hrvatskog ili srpskog jezika u Mađarskoj dođu do suvremenih udžbenika i priručnika, do djela suvremenih hrvatskih i srpskih književnika.
Na temelju tog zahtjeva naših nastavnika već je sljedeće, 1965. godine posjetilo našu gimnaziju izaslanstvo Matice iseljenika Hrvatske: Većeslav Holjevac, predsjednik, Ivan Marinković, tajnik i Ante Blaženčić, član Matičina Izvršnog odbora.
Iste je godine skupina naših gimnazijalaca otputovala u Jugoslaviju, također prvi put od postanka gimnazije.
Oni su bili gosti omladinske organizacije Hrvatske, Srbije i Slovenije. Njihov desetodnevni boravak bio je potpuno besplatan. Posjetili su Novi Sad, Beograd, Zagreb, Rijeku i mjesta na kvarnerskoj obali Jadranskoga mora, zatim Postojnsku jamu i Ljubljanu.
Na poziv Matice iseljenika Hrvatske u jesen 1965. godine generalni tajnik DSJS-a učinio je službeni posjet Zagrebu. Prigodom toga - među inim - dogovoreno je:
da se svake godine organizira u Hrvatskoj trotjedni tečaj za 25 - 30 naših nastavnika; da na međunarodni slavistički seminar svake godine budu pozvana dva nastavnika iz Mađarske; da će Matica iseljenika Hrvatske osigurati stipendiju za dva svršena učenika naše budimpeštanske gimnazije koji bi u Zagrebu studirali hrvatski jezik i jugoslavensku književnost.
Od tih je dogovora prvi ostvaren već 1966. godine. Tada je 20 naših nastavnika od 10. do 26. srpnja sudjelovalo na stručnom usavršavanju u Crikvenici. U povijesti našega školstva ovo je prvi slučaj da je tečaj za naše nastavnike priređen u Hrvatskoj. Otada su ovakvi seminari održavani takoreći svake godine. U njihovu organiziranju i provedbi veliku je ulogu imao već spomenuti profesor Ante Blaženčić.
Na međunarodni slavistički seminar također su svake godine pozivani i naši prosvjetni radnici.
Zahtjev da naši svršeni gimnazijalci mogu studirati u Jugoslaviji ostvario se tek 1971./72. školske godine. Otada u idućim godinama naše učenike nalazimo i na zagrebačkim, novosadskim i beogradskim sveučilištima. Oni su u početku mogli studirati isključivo jugoslavistiku, a poslije je to - na zahtjev Gimnazije - prošireno i na druge struke. Problem je, međutim, bio to što se u Jugoslaviji provodilo dvostručno obrazovanje. Na filozofskim i pri-rodomatematičkim fakultetima mogla se u načelu izabrati svaka struka koja je na odgovarajući način bila povezana s izabranim predmetom, ali se taj drugi predmet mogao izabrati samo između onih koji su se predavali na istom fakultetu. Tako se, na primjer, dogodilo da su neki studenti uz hrvatski ili srpski jezik mogli izabrati španjolski, što nije bilo u skladu s našim potrebama. Uza sve to, mogućnost daljega školovanja u Jugoslaviji bila je primamljiva i za učenike i za roditelje, što je vjerojatno pridonijelo i povišenju broja učenika u idućim školskim godinama.
| |