Novi nastavni program

Godine 1965. objavljen je novi nastavni program i školski pravilnik za sve gimnazije u zemlji koji je i za našu gimnaziju odredio glavne smjernice obrazovno-odgojnog rada. U tim je dokumentima i nadalje na prvome mjestu ostao ideološki i patriotski odgoj učenika, zatim odgoj na rad i učenje.

U okviru patriotskog odgoja naša je škola u svoj radni plan na prvo mjesto stavila da će svoje učenike „unatoč njihovom južnoslavenskom podrijetlu" odgajati na ljubav i privrženost prema domovini tako da budu istodobno svjesni i svojih nacionalnih prava i dužnosti. S tim u svezi je naglašeno i to da u našoj školi nacionalizam i šovinizam ne prouzrokuje nikakve probleme, „što je zato važno jer bi kod nas moglo doći ne samo do južnoslavensko-mađar-skog, nego i do srpsko-hrvatskog šovinizma".

Te je godine prvi put ocjenjivana i marljivost učenika. Naime, u novom školskom pravilniku je izrečeno da prigodom ocjenjivanja u prvom redu treba uzeti u obzir aktivnost učenika i njihov rad u sklopu zajednice. To je trebalo uzeti u obzir i pri ocjenjivanju vladanja pojedinih učenika. Dakle, najbolju ocjenu, primjerno, to jest 5, iz vladanja mogao je dobiti samo onaj učenik koji se pravilno odnosio prema zajednici, djelatno i uzorno je sudjelovao u svim pothvatima zajednice, bio uzorom svojim školskim drugovima. Do sada je bila praksa da su gotovo svi učenici dobili iz vladanja najbolju ocjenu: 5, a to - prema novom školskom pravilniku - nije odgovaralo istini, jer djeca nisu sva jednaka.

S tim u svezi uprava naše škole naredila je da i omladinska organizacija dade svoje mišljenje o marljivosti svakoga učenika. Ocjene iz marljivosti i vladanja nisu se uračunale u opći prosjek učenja.

Broj učenika 1965./66. školske godine iznosio je 120, a 1966./67. je opao na 102. Tada već u I. - II. - III. razred nije uvedeno kao poseban predmet praktično zanimanje, to jest politehnika, a umjesto ta dva sata uvršten je tjedno po jedan sat matematike i mađarskog jezika.

U 1965./66. školskoj godini gimnazija je dobila od Ministarstva prosvjete i prvi nastavni program za hrvatsko-srpski jezik i književnost, ali samo pokusnog karaktera. Taj program, međutim, nije donio nikakvih „većih promjena u dosadašnjoj nastavnoj gradi", a osim toga nedostajali su i potrebni udžbenici, pa se i nadalje radilo uglavnom po staroj praksi.

S problematikom dvojezične nastave Ministarstvo prosvjete još uvijek nije se bavilo na odgovarajući način, a nije ni postojala takva ustanova koja bi to pitanje uzela u svoje ruke. Zbog toga su nastavnici naše gimnazije mnogo negodovali jer su i sami opažali kako im đaci - budući da prirodoslovne predmete uče na mađarskom jeziku - sve slabije govore hrvatski ili srpski. I u zapisniku o matur-skim ispitima 1965. godine predsjednik mature piše da je „onaj cilj dvojezične nastave prema kojemu učenici treba da dobiju odgovarajuće znanje na mađarskome jeziku... postignut...", ali je „sposobnost njihova izražavanja na srp-skohrvatskom jeziku oteška...".

S tim problemon se suočio i predsjednik mature u 1966. godini. On u zapisniku - među drugim piše i ovo: „... Nastavnički zbor zajedničkim snagama treba da se trudi da učini potpunijim znanje učenika iz srpskohrvatskoga jezika, jer u tome imaju krupnih nedostataka i u osnovnim pitanjima...".

Tome je nedvojbeno pridonijelo i to što nije bila izrađena metoda dvojezične nastave. I to su, dakle, „rezultati" dvojezičnosti, čega su se neki roditelji plašili već prilikom njezina uvođenja. Djeca su im dobro naučila mađarski, a teško su se izražavala na svome materinskom jeziku. Zbog toga je tome pitanju trebalo ozbiljno pristupiti.