| |
Od 1. siječanja 1967. godine ravnateljem škole imenovanje Štipan Vujić koji je na toj dužnosti ostao neprekidno sve do svoga umirovljenja.
Novi je ravnatelj već od samoga početka posebnu pozornost posvećivao ostvarenju dvojezične nastave. Na temelju svoga dugogodišnjeg iskustva u nastavi (od 1953. godine je predavao u školi matematiku i fiziku) inzistirao je na tome da se pitanje dvojezične nastave raščisti i vertikalno i horizontalno. Povjerio je svoga kolegu Martina Gre-geša, također nastavnika matematike i fizike, da u svojim strukama obavi mjerenja i pokuse na koji bi način dvojezičnost u nastavi bila najučinkovitija i odgovarala suvremenim zahtjevima.
Otada je Martin Gregeš svoja iskustva sustavno izlagao i na sjednicama nastavničkog zbora. Naglašavao je da se i jezik matematike, pa i drugih prirodoslovnih predmeta, koji nije lak ni na jednom jeziku, planskim i sustavnim radom može usvojiti na oba jezika. Štoviše, tumačenje pojedinih pojmova na dva jezika ne da otežava njihovo razumijevanje, nego jedan jezik dopunjuje drugoga, pa se na taj način novi pojmovi bolje i čvršće oblikuju u znanju učenika. Stoga je svrsishodno da se u nastavi, na satu podjednako i ravnopravno koriste oba jezika po nahođenju nastavnika.
Za usavršavanje svoga rada na provedbi dvojezične nastave Martin Gregeš je tražio od nadležnih organa potrebna sredstva: radne bilježnice, zbirku zadaća i dr., ali se njegova želja nije ostvarila. Ostao je u svome „zanatu" sam sa svojim vlastoručno izrađenim sredstvima: radnim listićima. Ministarstvo prosvjete je izdalo samo jednu jedinu zbirku stručnih izraza, i to u skladu s udžbenicima u uporabi: iz povijesti i zemljopisa na hrvatsko-mađar-skom, a iz matematike, nacrtne geometrije, fizike, kemije, biologije i povijesti umjetnosti na mađarsko-hrvatskom (Szerb-horvát szakkifejezések gyűjteménye, Tankönyvkiadó).
Zbog takvoga stanja je i Zemaljski društveni odbor DSJS-a na svojoj proširenoj sjednici 30. siječanja 1969. godine zaključio da dvojezična nastava nije donijela odgovarajuće rezultate jer nastavnici nisu dobili potrebnu stručnu i metodičku pomoć. Potvrđeno je to i na Savezovom VI. kongresu gdje je izrečeno da u metodici dvojezične nastave vlada opća nesigurnost, „nastavnici rade instinktivno".
Sve te nedostatke uvidio je i Odjel za nacionalne manjine pri Ministarstvu prosvjete, koji je ponovno osnovan u listopadu 1969. godine. Novoosnovani je odjel energično uzeo u ruke rješavanje školskih problema. Postavio je temelje znanstvenom izučavanju problematike nacionalnog školstva i rješavanju njegovih osnovnih pitanja. Na njegov je poticaj 1. rujna 1969. godine osnovana Katedra za jezike i školstvo nacionalnosti pri Zemaljskom zavodu za pedagogiju. Za pročelnika Katedre imenovan je profesor ár. Ivan Mokuter, dobar poznavatelj našega školstva i autor mnogih udžbenika na hrvatskom i srpskom jeziku.
Godine 1972. osnovana je Narodnosna sekcija Mađarskog pedagoškog društva, koja je također pridonijela razvoju našega školstva.
Odjel za nacionalne manjine već na početku svoga djelovanja izborio je kod viših organa i tzv. „narodnosni dodatak" koji je pozitivno djelovao na naše nastavnike. Novčani dodatak od 10% osnovne plaće primali su svi nastavnici materinskog jezika i oni koju su svoje predmete predavali na dva jezika. A oni koji su samo polovicu svojih sati predavali na dva jezika, dobili su 5% od svoje osnovne plaće.
Veliku pomoć našim nastavnicima pružio je i ugovor o kulturnoj suradnji između Mađarske i Jugoslavije. Na temelju toga ugovora - među drugima - omogućeno je da godišnje tri naša nastavnika borave po pet mjeseci u Jugoslaviji gdje se mogu usavršavati u jeziku i proučavati unaprijed određenu temu.
Tako je i ravnatelj naše gimnazije radi boljega upoznavanja i proučavanja dvojezične nastave, od 15. listopada 1969. do 15. ožujka 1970. godine proveo u Jugoslaviji gdje je proučavao tamošnja iskustva na tome polju. Za to je vrijeme posjetio niz škola i ustanova u Hrvatskoj, Srbiji i Sloveniji. Došao je do zaključka da ne postoji takva metoda dvojezične nastave koja bi se svugdje i u svakim prigodama mogla podjednako primjenjivati. Glavni cilj svake metode treba da bude usvajanje oba jezika. Zbog toga nije dovoljno da učenici upoznaju samo stručne izraze pojedinih predmeta, nego cijelu nastavu treba voditi naizmjenično na dva jezika kako bi ti izrazi postali sastavnicom njihova jezičnog blaga. Dvojezična nastava treba da osigura i temeljito usvajanje materinskog jezika - piše Štipan Vujić u izvješću o svojim iskustvima stečenim u Jugoslaviji.
Za uspješniju provedbu dvojezične nastave u nas ravnatelj naše gimnazije od nadležnih organa tražio je i predlagao ovo:
Boravak Štipana Vujića u Jugoslaviji i njegova stečena iskustva mnogo su pridonijela ubrzavanju teoretskog i praktičnog raščišćavanja naše dvojezične nastave. Njegovim se iskustvima koristila i Katedra za školstvo nacionalnosti pri Zemaljskom pedagoškom zavodu, koja je u prvi plan svoje djelatnosti postavila pripremanje nastavnih programa i znanstveno istraživanje školstva nacionalnih manjina uopće, a posebice kompleksa problematike dvojezičnosti i svega što se veže za taj pojam. Budući da je rješavanje toga problema otežavala i činjenica da su i u međunarodnoj literaturi bili poznati samo pokusi te ni tamo nisu postojali oblikovani i opće prihvatljivi postupci, novoosnovana je katedra povjerila nastavnike dvojezičnih škola da na temelju svoga iskustva izrade metodu dvojezičnosti u svojoj struci. U našoj je školi s tom zadaćom bio povjeren Martin Gregeš, koji se - kako smo to već spomenuli - i prije bavio tim pitanjem.
Nakon tih priprema, katedra je 1970. godine u našoj budimpeštanskoj gimnaziji priredila savjetovanje nastavnika dvojezičnih škola svih nacionalnih manjina u našoj zemlji kojemu je tema bila „Dvojezičnost prirodoslovnih predmeta s nastavnim jezikom narodnosti". Savjetovanje je bilo povezano s demonstrativnom nastavom i oglednim predavanjem, pa je Martin Gregeš imao prilike svoj pismeni referat prikazati i u praksi.
Na početku savjetovanja pročelnik Katedre ár. Ivan Mo-kuter izložio je ključna pitanja koja su čekala na odgovore, i to:
U raspravi su svi nazočni bili suglasni da dvojezičnost bezuvjetno znači prednost za učenike čak i unatoč možebitnom preopterećenju, jer poslije svršetka škole oni su sposobni svoje znanje potvrditi na dva jezika, dakle osim konkretnoga predmetnog znanja razvija se u njima i poznavanje materinskog jezika.
U svezi sa stručnim izrazima jednodušno je stajalište bilo to da dane stručne termine treba predavati ne odvojeno, izolirano, nego ugrađeno u rečenice.
Veće su se razlike pokazale u mišljenjima o razmjeru dijela sata na materinskom jeziku i o načinu njegove uporabe. Neki su smatrali da unutar jednoga konkretnog sata treba se naizmjenično - u određenim i točnim razmacima - koristiti i mađarskim i materinskim jezikom. Prema mišljenju drugih, objašnjavanje stručnih izraza treba da se provede na kraju sata, za 5-10 minuta. Postojalo je i jedno treće shvaćanje prema kojemu dvojezičnost ne znači dvo-kratno preuzimanje građe danoga sata, nego racionalnu naizmjeničnost dvaju jezika. Upravo zato takvom pripremom za sat, raščlanjujući didaktičku jedinicu na više logičkih jedinica, nema mijenjanja jezika i na taj način unaprijed je isključeno miješanje dvaju jezika. Prijelaz s jednog jezika na drugi treba da se provede isticanjem najhitnijih povezanosti, ponovnim izlaganjem logičke suštine na drugom jeziku.
Ova se metoda činila najučinkovitijom, ali su nazočni nastavnici zaključili i to da se ona uspješno može primijeniti samo tamo gdje i nastavnik dobro vlada jezikom dane nacionalne manjine.
Na savjetovanju je izrečeno i to da uspjehu dvojezične nastave uvelike pridonose i dvojezična zorna sredstva, zbirke zadaća, radne bilježnice, unaprijed izrađene dvojezične skice, što je potpuno nedostajalo u našoj zemlji, pa su nastavnici ogorčeno izjavili: „Pomoćna sredstva... imat ćemo samo onda ako ih sami budemo proizvodili." Naime, državni organi i nadležne ustanove pozivale su se na to da je broj učenika u nacionalnim školama tako nizak da im se za njih ne isplati proizvoditi zorna sredstva.
Da bi donekle ublažila ovo stanje, Katedra za školstvo nacionalnih manjina pri Zemaljskom pedagoškom zavodu iz novčane dotacije Odjela za nacionalne manjine naručila je iz Jugoslavije najpotrebnija nastavna sredstva u vrijednosti od 60 tisuća forinti. Ta je pošiljka stigla na početku 1972. godine kada je i naša gimnazija dobila razne zemljovide, atlase, serije dijafilmova o povijesti jugoslavenskih naroda, o pojedinim piscima i pjesnicima, reljefne slike iz botanike, zoologije i anatomije čovječjega tijela, zbirke gramofonskih ploča iz pučke i umjetničke poezije. Od posebne su vrijednosti bili kompleti dijapozitiva - po 30 serija - o prirodnim regijama, industriji, gospodarstvu, turizmu Jugoslavije i dr.
Školska je knjižnica obogaćena i 1971. godine kada je gimnaziju posjetilo izaslanstvo hrvatske vlade. Tada je našoj školi uručen poklon u literarnim djelima, udžbenicima, nastavnim pomagalima te vrpcama gramofonskih ploča s interpretacijama književnih tekstova. U paketu knjiga od 200 primjeraka bila je i poznata serija „Pet stoljeća hrvatske književnosti".
Broj učenika - nakon kraćeg zastoja - ponovno je bio u porastu. Dok je 1967./68. školske godine 103, a sljedeće 105, dotle je 1970./71. iznosio već 130, a godinu dana poslije 125. Tada je školsko vodstvo moglo ostvariti svoju davnašnju želju da svaki razred podijeli na dvije skupine.
U 1968./69. školskoj godini prvi put su kao izvanredni predmet bili uvedeni njemački i engleski jezik.
Osim istraživanja metode dvojezične nastave prirodoslovnih predmeta, školsko je vodstvo - da bi kod učenika pojačalo znanje materinskog jezika - povjerilo nastavnicu Dragicu Malešević-Pejak da izvodi pokuse na temu razvijanja izražajnih sposobnosti i obogaćivanja njihova rječnič-kog blaga. S tim u svezi 3. i 4. ožujka 1969. godine u našoj gimnaziji održano je savjetovanje svih školskih nadzornika, kada je spomenuta nastavnica na oglednom satu prikazala rezultate svoje metode. Nazočni su zaključili da su takve jezične vježbe prijeko potrebne kako bi se izražajne sposobnosti učenika poboljšale. Istaknuta je i potreba da se takve vježbe uvedu u sve razrede gimnazije te da se ovom zahtjevu prilagode i novi nastavni programi čija je izradba već u tijeku. U tome pak naša gimnazija treba da dobije glavnu ulogu.
U proljeće 1971. godine naša je gimnazija proslavila 25. obljetnicu osnutka i rada. U nizu priredaba koje su trajale od 1. do 20. ožujka održana su natjecanja učenika iz gradiva raznih nastavnih predmeta, športa te natjecanje u recitiranju i interpretiranju proznih tekstova. Priređena je i izložba o povijesti škole, zatim izložba crteža, udžbenika i narodnih nošnji. Na završnu svečanost bili su pozvani svi bivši učenici i roditelji tadašnjih đaka. U kulturnom programu nastupili su i „stari", pa je publika još jedanput mogla uživati u nekadašnjim „zvijezdama" naše srednje škole.
Na svečanosti je potpredsjednik budimpeštanskog savjeta predao odličja. Priznanje „Zaslužni prosvjetni radnik" dobili su: Štipan Vujić, Marija Čepelsigeti, Milenko Mi-lošević i Dragica Malešević-Pejak. „Ministarska pohvalna diploma" uručena je Dimitriju Krunicu, Martinu Gregešu i Margi Šarac.
| |