| |
U provedbi sve većih zahtjeva nastavnici naše gimnazije često su se suočavali s raznim zaprekama, većinom objektivnog karaktera, koje su im otežavale rad. Novi programi, kabinetska nastava, fakultacija i dr. zahtijevali su i suvremene uvjete. Naša je škola, međutim, ostala u starome stanju, na njenoj se zgradi povremeno nešto „krpilo", ali do veće obnove nikada nije došlo. Ta je činjenica negativno utjecala i na kvalitetu nastavnoga rada. Kada je VII. kongres DSJS-a tražio od škole da jača svoju agitacij-sku djelatnost kako bi dobila iz naših sela što bolje učenike, ravnatelj škole je odgovorio da se to može postići samo na taj način ako će se osigurati i objektivni uvjeti za nastavni rad. „Na žalost gimnazija radi pod dosta lošim uvjetima. Zgrada je stara, razredi su mali, nema čitaonica, nedostaje i laboratorij za izučavanje jezika" - rekao je Štipan Vujić 1973. godine. Njegove su primjedbe potvrdili i školski nadzornici kada su u zapisnik od 1976. godine upisali da škola radi u vrlo teškim okolnostima i da ta zgrada, stara više od sto godina ne odgovara svojoj namjeni. S tim u svezi navedeno je i nekoliko padataka: od ukupno 14 učionica 8 se upotrebljava zbog nužnosti, površina 6 učionica je ispod 30 m2, a dvije su učionice ispod 20 m2. Zato „smatramo da je politički, pedagoški, a i ljudski nepodnošljivo da jedna narodnosna škola zemaljskoga karaktera radi u takvim okolnostima. Na tome stanju može pomoći samo Savjet glavnoga grada i Ministarstvo prosvjete, ako će sagraditi novu školu..." - stoji u spomenutom zapisniku.
Od toga vremena pitanje škole ili izgradnja nove zgrade bila je česta tema na raznim forumima. Na sjednici Zemaljskog vijeća DSJS-a 1976. godine postavio se zahtjev da se naša gimnazija, koja ima zemaljski karakter, prenese u nadležnost Savjeta glavnoga grada, jer bi se tako lakše riješili problemi koji zahtijevaju veća materijalna sredstva, koja VII. okrug, kamo je pripadala škola, ne može osigurati.
Na istome skupu ravnatelj gimnazije izložio je i neriješeno stambeno pitanje nastavnika gimnazije što im također mnogo otežava rad. Naime, nastavnike koji su govorili i naš jezik škola je mogla dobiti gotovo isključivo iz unutrašnjosti. Oni pak nisu imali stan u Budimpešti, a škola im to nije mogla osigurati, pa je to otežavalo primanje novih nastavnika. Pitanje je riješio savjet VII. okruga koji je kao poslodavac uvijek bio korektan i tolerantan prema našoj školi. Od 1. siječnja 1977. godine škola je dobila na raspolaganje jedan trosobni stan u Kazinczyjevoj ulici br. 5., u kojemu su novoprimljeni, mladi nastavnici privremeno mogli stanovati.
Među problemima koji su sprečavali podizanje razine obrazovno-odgojnog rada sve se više ispoljava i to da su se u našu gimnaziju upisivali i takvi učenici koji nisu bili dovoljno sposobni za srednjoškolsku obuku. Tada su već mogućnosti daljega školovanja u zemlji bile široke, pa se naši roditelji nisu uvijek opredijelili za hrvatsko-srpsku gimnaziju. Tome je pridonijelo i to što se u poboljšanom društvenom i socijalnom stanju mnogo promijenio i odnos između roditelja i djeteta. Roditelji se nisu rado razdvajali od svoga djeteta, željeli su da ostane s njima ili barem da ga što češće vide, pa su ga upisali u njima bližu školu. To se osobito počelo širiti onda kada je u školama i na radnim mjestima uvedena slobodna subota, prvo svaka druga u školama od 1978./79. školske godine, a zatim svaka subota. (Na petodnevni radni tjedan naša je škola prešla 1982. godine.)
Prošla su ona teška vremena kada se naš seljak opraštao od svoga djeteta s riječima: „Idi, sine, u Peštu, valjda će ti tamo u kolegiju biti bolje nego nama ovdje!" Na žalost postupno, ali sigurno prolazila su i ona vremena kada su roditelji samo iz nacionalnih pobuda, iz entuzijazma upisali svoje dijete u jedinu našu gimnaziju. (Hrvatska gimnazija u Pečuhu otvorena je tek 1983. godine.)
Ta pojava - kako smo već rekli - nije se toliko ogledala u kvantitetu, u broju učenika, nego više u njihovoj kvaliteti. Da bi se na tome poboljšalo, trebalo je pojačati agitacij-sku djelatnost. Jedno već prokušano i učinkovito sredstvo za tu svrhu bile su kulturne turneje naših gimnazijalaca koje je organizirao i financirao DSJS. Na njima su roditelji preko kvalitetnoga kulturnog programa mogli „izravno" vidjeti da je naša gimnazija drukčija od mađarskih škola, da ona svojim učenicima pruža više od osnovne kulture. Osim toga na tim su turnejama roditelji upoznali i nastavnike, koji su pratili učenike pa su iz prve ruke dobili informacije o našoj školi.
U agitiranju roditelja za našu gimnaziju uključio se i ravnatelj koji je - osim toga što je sudjelovao i na kulturnim turnejama i tamo držao govore - i sam, također u Sa-vezovoj organizaciji, posjećivao naša sela i promicao pružanja gimnazije kako bi se u nju upisalo što više dobrih učenika. Prilikom tih putovanja, na koja su ga pratili i Savezo-vi suradnici, on se sastao s ravnateljima seoskih škola, s našim nastavnicima, s učenicima 8. razreda i s njihovim roditeljima. Upoznao ih je sa životom naše gimnazije i đačkoga doma te s mogućnostima i prednostima koje im ove ustanove pružaju. Stoga su ti susreti bili obostrano veoma korisni.
Za trud i zalaganje u interesu naše gimnazije Štipanu Vujiću predsjednik Prezidija NR Mađarske 1978. godine uručio je „Orden rada zlatnoga stupnja".
Međudobno se vodila polemika između škole i državnih organa o daljoj sudbini školske zgrade. Temeljno je pitanje bilo hoće li se postojeća zgrada obnoviti ili će se graditi nova. U izvješću VIII. kongresa DSJS-a, održanom 1978. godine, stoji da se „u Ministarstvu za nastavu već vrše ozbiljni pripremni radovi u cilju podizanja nove škole i đačkog doma". Koliko su ti radovi bili ozbiljni, pokazuje izjava ravnatelja gimnazije uoči sljedećeg, IX. kongresa 1983. godine. U njoj Štipan Vujić - među drugim - kaže ovo: „U pogledu broja učenika postignut je maksimum kapaciteta ove naše stare školske zgrade. Povećati broj učenika u znatnoj mjeri moći ćemo samo onda kada se bude sagradila nova školska zgrada s kolegijem. U ovoj staroj zgradi je već teško ostvariti suvremenu nastavu po kabinetskom sustavu. Zadaje brige i kamo smjestiti suvremena učila jer su to naprave od velike vrijednosti". Iz toga se vidi da je ostvarenje planova za podizanje nove škole ostalo neizvjesno i nesigurno. Zgrada se i nadalje samo „krpila". Tako je, primjerice 1983. godine, savjet VII. okruga dodijelio školi milijun forinti za renoviranje suterena zgrade da bi se na taj način donekle smanjila zakrčenost prostorija.
Godine 1985. Ministarstvo školstva je napokon konkretno ponudilo da će sagraditi novu školu na periferiji grada, u Békásmegyer-Ófaluu. Budući da je taj prijedlog, zbog nepovoljne lokacije i sa strane škole, a i sa strane roditelja bio neprihvatljiv, nastavnički zbor i roditeljska zajednica, u suglasnosti sa stajalištem DSJS-a - odrekli su se izgradnje nove škole i - da bi cijelu stvar ubrzali - donijeli su odluku da će i nadalje ostati u središtu grada, na Trgu ruža. Tražili su da se zgrada potpuno obnovi i proširi.
Počelo je, dakle, sve iznova. Jedan za drugim su se nizali studijski planovi i projekti za rekonstrukciju stare školske zgrade, ali se konkretno ništa nije učinilo.
Međudobno je naša gimnazija proslavila 40. obljetnicu svoga postanka i rada. Prigodom toga jubileja škola je od Savjeta glavnoga grada dobila priznanje „Za Budimpeštu", a Ministarstvo prosvjete je pak odlikovalo sljedeće nastavnike: Marga Šarac dobila je Orden rada. Odličje „Za istaknuti rad" uručeno je Katid Spajić-Rus, Mariji Gregeš i Martinu Gregeš. „Pohvalu ministra" primili su: Marija Pol-gár-Barondfein, Anica Petreš-Nemeth, Valerija Geošić-Laszto-czi i Ivanka Petrović-Vajda.
Na otvorenju 1986./87. školske godine ravnatelj škole -pozivajući se na Ministarstvo prosvjete - izjavio je da će radovi na obnovi školske zgrade početi 1987. godine i da će škola dobiti i one prostorije u kojima radi mađarski vrtić, što znači da će zgrada u potpunosti biti namijenjena isključivo našoj gimnaziji i osnovnoj školi. Za obnovu je tada bilo osigurano 100 milijuna forinti.
Na početku 1988. godine stupio je na snagu novi zakon o obrazovanju koji je prilagođen promjenama društvenog i gospodarskog života. Novi je zakon - pružanjem moguć nosti da se u prvi plan stave mjesne potrebe - unaprijedio demokratiziranje školskoga rada i osigurao pedagošku samostalnost u odabiru nastavnoga gradiva i metodike.
Zakonom je naređeno i to da u duhu demokracije školski ravnatelji neće biti imenovani od nadležnih organa, nego će se oni birati tajnim glasovanjem nastavničkog zbora. Na temelju toga je i u našoj školi održano biranje ravnatelja, kada je ponovno izabran Štipan Vujić.
Iste je godine u blizini škole (Rózsina ulica br. 5) počela izgradnja novoga đačkog doma za učenike osnovne škole. Izgradnju je pogledao i ministar prosvjete koji je 2. studenog 1989. godine - na poziv ravnatelja - posjetio našu gimnaziju. On se tada i osobno, na licu mjesta uvjerio da se obnova zgrade više ne može odgađati pa je obećao da će radovi započeti do rujna 1990. godine.
Na otvorenju novoga đačkog doma državna tajnica svoj govor završila je time da se nada da će uskoro moći otvoriti i obnovljenu školsku zgradu na Trgu ruža.
Do toga, međutim, nije došlo. Godine 1993. naša se škola razdvojila na hrvatsku i srpsku. Obje su ustanove, pod posebnom upravom, još godinu dana ostale u istoj zgradi, raspravljajući o tome tko će ostati na Trgu ruža, a tko će se seliti u drugu zgradu. Napokon je došlo do sporazuma: Srbi ostaju u staroj zgradi, koja se sada, kada pišemo 1996. godinu, uistinu obnavlja, a za Hrvate se gradi nova škola na Trgu Örs vezér.
Time je završena povijest Hrvatskosrpske ili Srpskohr-vatske gimnazije u Budimpešti, jedno značajno poglavlje u našem školstvu. Kao dugo godina jedina naša srednjoškolska ustanova, ona je u vrtlozima vremena u kojemu je djelovala odigrala povijesnu ulogu u cijelomu našem narodnosnom životu. Odgojila je i obrazovala mnoge naraštaje, pripremila je i uputila na životne staze 1107 maturanata koji danas rade diljem zemlje u različitim sredinama društva. Mnogi su od njih s maturskom svjedodžbom, stečenom u trošnoj zgradi na Trgu ruža, nastavili svoje školovanje i postali diplomirani ljudi: liječnici, odvjetnici, inženjeri, agronomi, veterinari i dr., a i većina naših odgojiteljica, učitelja, nastavnika i kulturnih djelatnika krenula je ispod njezinih krila. Zato je svi oni zovu „našom gimnazijom", jer se s pravom može reći da je ona bila dugo godina jedini rasadnik naše intelegencije.
| |